Najave koncerata i festivala

Mozda i bolje da nisi bio, cuo se s posjetiteljima koncerta, kiks na kiks. Kad se vrnem iz Frankfurt na Majnu odoh po detaljan review u obliznju kafanu, ali i Fripp pise na ofisl sajtu da je bilo "cudno"...

Zao mi je radi tebe, probaj ih ulovit negdje jer se stvarno isplati vidjet, ako imalo volis lik i nedjelo.

Hrvatska klasična četvorka +2

"TRANE MEETS WES"

Program:

1. My Favorite Things

2. Impressions

3. Naima

4. Miles Mode

5. Alabama

Saša Nestorović - tenor i sopran saksofon; Hrvoje Galler - klavir; Saša Borovec - kontrabas; Šimun Matišić - bubnjevi; Željko Milić - bas klarinet; Goran Cetinić Koća - gitara

Postoji uvjerenje da se Wes Montgomery pridružio Coltrane/Dolphy kvintetu u rujnu 1961. godine za vrijeme kalifornijskog dijela priprema za njihovu svjetsku turneju (prisjetimo se, to je dva mjeseca prije legendarnog nastupa u njujorškom Village Vanguard klubu, s kojega je objavljen pregršt ploča; nadalje na toj turneji slijede snimci iz Pariza, Kopenhagena, Helsinkija, Stockholma, Badena u Njemačkoj itd., da bi na kraju završili u klubu Birdland u New Yorku s kojega je objavljen veliki broj albuma. U međuvremenu su, počevši od 21. prosinca 1961., u Van Gelderovu studiju snimili album „Ballads“, gdje su po prvi puta cijeli album snimili isključivo članovi John Coltraneova klasičnog kvarteta. S druge pak strane, Wes je u tome periodu prilično studijski neaktivan – 18.-19. prosinca 1961. snimio je album „Bags Meets Wes!“). Dakle, da se vratimo na početak, svirali su dva tjedna na Jazz radionici u San Francisku i nastupili na Monterey jazz festivalu. Godinama su kružile glasine o nekim Monterey snimkama, gdje je set sadržavao „My Favorite Things“, „Naima“ i „Impressions“. Fujioka u tome kontekstu navodi session od 22. rujna ali ne dokumentira postojanje snimljene trake. Međutim, u knjizi „Dizzy, Duke, The Count And Me (The Story of the Monterey Jazz Festival)“, Jimmy Lyons i Ira Kamin, A California Livin Book, 1978, na stranici 74 spominje se samo Coltraneov kvartet s Tynerom, Jonesom i Workmanom.

Svi postojeći podaci spominju da je Wes nekoliko puta svirao s grupom oko 1963. i da je Coltrane želio da mu se Wes pridruži s Ericom Dolphijem. Postoji, naravno, nekoliko Wesovih snimaka „Impressions“ iz toga razdoblja, ali sa svojim vlasititim grupama.
Egzistira, također, mišljenje da Wes nije nastupio s njima jer je mislio da nije dovoljno dobar.
Coltrane je jednom rekao da je ponudio Wesu dugoročne nastupe, ali ovaj nije pristao jer je želio stvarati vlastitu glazbu. „Previše je glazbe tamo“, rekao je.

U Downbeatu 1995. objavljen je članak posvećen Wesu u kojemu McCoy Tyner spominje Wesovo sviranje s njima.

I na kraju opet u knjizi „Dizzy, Duke, The Count And Me (The Story of the Monterey Jazz Festival)“, Jimmy Lyons i Ira Kamin, A California Livin Book, 1978, na stranici 71 spominje se sljedeće:

„The rest of the 1960 program: ...

Saturday Afternoon, September 24, at 1:30 p.m.:

... John Coltrane Quartet with Eric Dolphy, Elvin Jones and Wes Montgomery ... „

Dakle, u datumima postoje odstupanja, ali uopće nije upitno postojanje ovoga seksteta u jednom određenom vremenskom razdoblju (između 1960. i 1963. godine). Velika je mogućnost da negdje postoji snimka njihova zajedničkog nastupa jer Fujioka komentira da je Lyons (vlasnik Monterey festivala) često snimao svoje koncerte.

Oliver Dunskus je objavio članak u studenome 1961. koji se bavi već spomenutim koncertom, zapravo sessionom od 22. rujna: "Uz svoju redovitu ritam sekciju, Coltrane je doveo i Wesa Montgomeryja i Erica Dolphyja. Iako je grupa ostala na pozornici sat vremena, odsvirane su samo tri numere. Montgomery je bio izvanredan solist, a njegova sola bila su obilježena prekrasnim osjećajem za ritam. U „My Favorite Things“ koristio je efekte poziva i odgovora, u kojima se djelomično vratio u melodiju, a linearni improvizacijski prijelazi su služili kao antipod. U baladi „Naima“ svirao je oktave kao produžetak melodije. Ali njegova svirka je postala stvarno uzbudljiva u trećoj numeri, „So What?“. Coltrane i Dolphy su većinu vremena imali probleme s intonacijom, ali oboje su uspjeli biti na pola puta i odsvirali neke uzbudljive solo dionice, iako nijedan od njih nije svirao tako pokretno i dosljedno kao Wes. Ako Coltrane uspije održati ovu skupinu zajedno, mogla bi postati jedna od najzanimljivijih ansambala u jazzu."