CitirajOdgovorTema: JAZZ KLUB Objavljeno: 01.kolovoz.2020 u 12:43
U New Yorku su, osim Van Gelderova, radili mnogi glazbeni studiji pa je tako tijekom šezdesetih bio vrlo aktivan i Atlanticov. Jedni od korisnika bili su Art Farmer i Jim Hall i to na zajedničkom albumu The Art Farmer Quartet featuring Jim Hall "Interaction":
Album je sniman tri dana, 25. i 29. srpnja te 1. kolovoza 1963. godine u New Yorku. Dakle, zadnji se dan snimanja dogodio prije točno 57 godina. Moram priznati da mi se Atlanticov zvuk dopada, čišći je od onoga priko rijeke, visoki i niski tonovi su definirani, a možda je to rezultat vrste glazbe koja se snima.
Farmer i Hall su prilično čizi i melov, zapravo cijeli njihov glazbeni zapis je prilično opušten - Jim na gitari a Art na krilnici, što Swallowu na bajsu i Perkinsu na bubnjevima prilično olakšava posao i stavlja ih na neki način u prvi red čujnosti i razumijevanja njihova sviranja.
Početkom šezdesetih Art, Jim i Stewe Swalow tvorili su jedan jako pitak trio, kojem se po potrebi dodavao i bubnjar. Isti takav kvartet, iste godine snimio je u identičnoj postavi svoj live album "Live at the Half-Note" u Atlanticovoj produkciji i izdanju.
Što da vam kažem, tužno mi je kada vidim da se svi kupaju a nitko ne pridonosi općem dobru ...
Hank Mobley se smatra srednjom kategorijom tenor saksofonista - novinar i producent Leonard Feather drži da nije bio divalj kao John Coltrane ali ni čizi ka' Stan Getz, već negdje u sredini.
Od 24 albuma Hanka Mobleya koji koegzistiraju u mojoj fonoteci ne mogu reći da mi je najdraži "Thinking Of Home", ali mogu kaz'ti da je jedini snimljen 31. srpnja 1970., dakle prije točno 50 godina. Zbog pretumbacija u Blue Note objavljen je tek 1980.
Meni dragi saksofonista, koji je gradio povijest jazza a u već spominjanoj fonoteci (koja je svakim danom sve manja) pojavljuje se na devedesetak (89) albuma, sve remek djela ili povijesnih snimaka.
Ovdje na kraju ere klasičnog bopa ili čak i klasičnog jazza Hank sa svom silom klasičara, od kojih izdvajam puhača trublje Woody Shawa, stvorio je primamljiv jazz album. Naravno snimljen je kod barba Van Geldera, a koproducent je bio i gore spominjani Duke Pearson. Vidite kako je svijet mali. Osobito ako ste jazzer i snimate u New Yorku, preciznije selu preko rijeke koje se naziva New Yersey.
I što bi ja sad trebao reći? Sve zanimljive teme obrađene su na presici u 14 sati ... Ovo je ipak samo jazz. A i sezona kiselih krastavaca je. Danas sam se kupao samo dva puta, u 6,30 i 13 sati. Sada je oblačno i turisti su navalili na Split. Prva automobilska gužva na ulazima u grad. Eto, razmijenili smo informacije pa možemo poslušati onu našu...
Ma, ne bi se ni ja javio da nisam danas dvaput preslušao album Duke Pearsona "Prairie Dog", iz 1966. godine:
Neobičan album neobična čovjeka. Svira All-Star bend Blue Notea, kojemu je Duke ostao vjeran dok osnivači nisu napustili (prodali) Blue Note ili, pak, ravnu ploču zvanu Zemlja. Elem, od 1971. vjeran je nekim drugima ali, nažalost, i ovisan o multipli sklerozi, od koje umire 1980. godine.
Posebnost je što svira bell-piano (razumijete što je to, tipke udaraju u zvona umjesto u žice), što je sasvim neobičan instrument, barem za mene.
Pa evo, da nam ne bude dosadno u ovo vrijeme kiselih krastavaca, jedna stara ...
Uopće nisam pokušao biti interesantan, taj segment preuzeli su oni iz stožera.
Uf, vrućina je, ni kupanje ne pomaže, a još manje one gluparije po regionalnim televizijama koje tupe li ga tupe o "korona epidemiji" ...
Puno sam toga preslušao i promislio o tome da napišem koji redak, ali ne mi se da. Depra samo takva!
Ipak, slušajući jedan album odlučih se za koju polusmislenu. Znate li što je dogodilo na današnji datum prije 89 godina, naime, 21. srpnja 1931. godine? Pa rodio se klavirist Sonny Clark, naravno. Nažalost i prerano umro u 31. godini, 13. siječnja 1963. godine, službeno od srčanog udara a stvarno od posljedica predoziranja ili overdosea ili, opet po naški, "zlatne suze".
Za ovu obljetnicu odabrao sam njegov album "Sonny's Crib", snimljen 1. rujna 1957. a objavljen 1958. godine (ne vjerujte interpletu koji na mnogo mjesta tvrdi da je to bila 1957. Besmislica.):
Svira tu sva sila jazzera, ali za mene je posebnost nastup Johna Coltranea, koji je dva tjedna poslije snimio "Blue Train", jedini njegov album objavljen za Blue Note.
Neima veze, odličan album. Sva sila svjetskih prvaka teške kategorije u jazzu. Nesretni Mr. PC i Art Taylor koji snažno drže ritam i ... što vam trebam govorit, ovi su znali sve i sva i zvali mi to jazz (kako ću ga ja uvijek zvati) ili black music ili štogod, ja u ovome uživam. Iskreno, ne mi se da, vruće je (mislim da ću bilo vino ipak prominit crnim, kako mi je savjetova doktor) ...
napominjem, nisam u jazzu, makar sam stjecajem okolnosti slušao nešto malo od weather reporta (odlični su i što reći). ali mi je nešto drugačiji dojam te pjesme: prije sola ovo mi je vrhunski, čujem neku kompleksnu strukturu utkanu u melodiju i u svirku. a onda kreće solo, i tu mi jaco točno tako i zvuči: kao solist odvojen od ostatka benda, kojeg bend pokušava pratiiti ali sve što uspjevaju je stopiti svoju vlastitu svirku, i što imamo: ne band, nego jaco i bend
ilitiga, zvuči mi da tu jaco pokušava biti veći od banda, i počinje masturbirati na instrumentu koliko ide, jer se, eto, može. ali koliko god bio dobar, ne može biti veći od banda, jer je band kao cjelina veći od njega. rekao bih da se čak i u svirci naziru problematični odnosi jaca i banda, jer jaco ne svira kao dio banda koliko za samog sebe. ili bar to meni tako zvuči
no dobro, to je samo mišljenje, kako reće clint eastwood o mišljenjima...
Eto me ... Kad već spikam o Jacu, da spomenem jedan od podcijenjenih ali ujedno i vrhunskih albuma Weather Reporta. Daklem, na jučerašnji dan, 29. lipnja 1980. - prije 40 godina i jednog dana - u studiju Complex u Los Angelesu snimljen je album "Night Passage":
O njemu sam, kao i o skoro svim albumima Weather Reporta već davno govorio. Razlog opetovanog spominjanja je svirka Pastoriusa općenito, a naročito na numeri "Port of Entry" Wayne Shortera. Tu basista benda šizofreno izvodi svoj solo, a nakon toga i bas dionicu koja je nemjerljiva normalnom umu. Često ju je Jaco citirao ili parafrazirao ali nikada tako moćno. Tu se jasno vidi zašto je čovjek bio (i ostao) najbolji, unatoč trudu sve sile kasnijih basista da mu oduzmu posve zasluženu krunu...
U ovoj dionici Jaco ispoljava svoj mentalni sklop kroz prste i naravno svoj racio, ako se tako može reći. Zanimljivo je napomenuti da je oko 250 sretnika nazočilo snimanju dijela albuma, što se u pozadini ove pjesme i čuje ...
Pa ajmo i mi čuti što je to tako čudesno kod Pastoriusa:
PS. Neću više o njemu i njima, ali ovo je bio prijeko potreban predah od jazz klasike.
PMS. Ovo je prilog tomu da je Jaco SVIRAO jedino s Weather Reportom ...
Sad nešto delikatno. Prva ljubav se nikada ne zaboravlja, a moja prva ljubav, što se basista tiče, uvijek je bio Jaco Pastorius. I kolikogod on loših momenata imao, kolikogod loših albuma izdao opet i uvijek ostaje onaj prvi ...
Elem, John Francis Anthony "Jaco" Pastorius III je nakon razlaza s Weather Reportom, odnosmo s Joe Zawinulom, malo svaštario, puno se drogirao i pio, mlatio se po barovima... Sjećamo se svi one legendarne rečenice koju je izgovorio Zawinulu: Ja sam John Francis Pastorius III. Najveći sam basista na svijetu. Naravno, bio je otjeran sa seta, ali je Joe ipak od njega tražio demo snimke. Ovaj mu je poslao prvi miks svoga prvoga albuma, koji je Joe izgadio ali ipak zaključio da ovaj ima potrebne vještine te da bi mogao zasvirati s Weather Reportom. To se i dogodilo na albumu "Black Market" na kojemu je Alphonso Johnson bio na izlaznim vratima a Jaco jurišao na mjesto basiste najvećeg električnog jazz benda svih vremena. I nije tu bilo milosti jer je Jaco bio toliko superioran da mu nitko, ali zaista nitko, nije bio ravan. Ali ... Primjećujete li da svaki od naših junaka ima jedno ali?
Joe Zawinul nikada nije trpio njegovu sklonost drozi i piću i to mu je uvijek i otvoreno pokazivao. Osobito što se ta njegova sklonost, u kombinaciji s nestabilnim mentalnim ponašanjem, sve više ispoljavala kako je vrijeme prolazilo. Pazite sad, ovo je moje mišljenje i nije podložno raspravi, Jaco je jedino SVIRAO u Weather Reportu, koji je bio najveći dok je Jaco svirao s njima.
Ostali basisti u WR nakon Jaca bili su naprosto njegovi klonovi,više ili manje uspješni, a i Jaco je nakon WR odrađivao samo gaže. Nije upitna njegova sposobnost sviranja, upitan je njegov mentalni sklop, gdje više nije smogao snage za ikakvu inovaciju koju je iscrpio svirajući s, danas već znanim, hodajućim bogovima.
Jedna takva gaža je i ova: Jaco Pastorius "Live in Italy", snimljena u ožujku 1986. godine, dakle osamnaest mjeseci prije Jacove nesretne smrti:
Udružio se Jaco s Bireli Lagreneom na gitari i austrijskim bubnjarom Thomasom Boroczom. Sve je to tehnički odrađeno kako se i očekuje od ovih svirača, osobito od Jaca i Birelija, ali ... gaža je gaža. Unatoč svemu, ne moram napominjati da imam SVE izdano pod imenom Weather Report i Jaco Pastorius. Ipak je prva ljubav ona koja se pamti.
Vi ne možete objavljivati nove teme Vi ne možete odgovarati na teme Vi ne možete brisati Vaše poruke Vi ne možete editirati svoje poruke Vi ne možete dodati anketu Vi ne možete glasati u anketi
Opcije teme
Opcije posta
Pohvala (1)
