Kako još uvijek dajem prednost društvenim kontaktima i to bliskim i to sa suprotnim spolom, tako, posljedično, još uvijek ne gledam zaljubljeno u svoje digitalne, integrirane ili cijevne ljubimce, već u lijepi vrat, jagodice ženskog lica, obline, stas i naročito glas ženskih stvorenja, većinom ljudskih, humanih ... Takvim nastojanjima uvelike lejtli mi pomaže vrhunski latino jazz pijanista Michel Camilo i flamenco gitarista zvan Tomatito. Tri njihova zajednička albuma "Spain" iz 2000. godine, "Spain Again" iz 2006. i "Spain Forever" iz 2016. godine stvaraju ambijent koji ne opterećuje naporom obavezna slušanja a isporučuju vrhunske glazbene vrhunce ... pa i neke druge. Probajte, isplati se - pod uvjetom da volite ovakvu vrst glazbe. Čovjek živi dok osjeća nešto prema nekome, tko god ili što god to bilo, a ova dvojica se trude podraškati ljudske osjećaje koliko god oni bili prizemni ili plitki.
Kako još uvijek dajem prednost društvenim kontaktima i to bliskim i to sa suprotnim spolom, tako, posljedično, još uvijek ne gledam zaljubljeno u svoje digitalne, integrirane ili cijevne ljubimce, već u lijepi vrat, jagodice ženskog lica, obline, stas i naročito glas ženskih stvorenja, većinom ljudskih, humanih ... Takvim nastojanjima uvelike lejtli mi pomaže vrhunski latino jazz pijanista Michel Camilo i flamenco gitarista zvan Tomatito. Tri njihova zajednička albuma "Spain" iz 2000. godine, "Spain Again" iz 2006. i "Spain Forever" iz 2016. godine stvaraju ambijent koji ne opterećuje naporom obavezna slušanja a isporučuju vrhunske glazbene vrhunce ... pa i neke druge. Probajte, isplati se - pod uvjetom da volite ovakvu vrst glazbe. Čovjek živi dok osjeća nešto prema nekome, tko god ili što god to bilo, a ova dvojica se trude podraškati ljudske osjećaje koliko god oni bili prizemni ili plitki.
Eto, baš ih neki dan čuo na jednoj od internet jazz stanica i zapisao da ne zaboravim. U međuvremenu sam iskopao nekoliko stvari ovog dvojca na Tomatito Anthology dvostrukom cd-u, kojeg imah već poduže vrijeme. Stvarno odlično.
Možda danas nije vrijeme za pisanje o glazbi ...a možda i jest. U svakome slučaju - meni došlo, pa ću reći pokoju. Prošli tjedan proveo u Metropolisu, prodao 284 albuma koja više ne slušam, niti ću, pretpostavljam, više slušati. Pa ako pogledate stranicu jednog dućana koji se bavi prodajom polovnih vinila tu je to čega sam se riješio. Nešto je vrijedno, nešto vrlo vrijedno a nešto i bezvrijedno. Na sajam nisam išao jer mi je bilo prišnije doći kući. I tako, stavim na gramofon prvu ploču koja mi je bila pri ruci, srećom dovoljno zanimljivu da je počnem ozbiljno slušati. I, što to jest? "Woody Shaw With Tone Jansa Quartet", odlična ploča gdje se preklapaju dva zvučna imena i pravo da vam kažem ne znam koji je od njih dvojice značajniji (za konkretni album):
Album je objavio niskozemski Timeless Records 1985. godine, dobro je snimljen a, bogme, dobro i odsviran. Redom: Woody Show - trublja i krilnica, Tone Janša - tenor i soprano sax te flauta, Renato Chicco - kljave (s kojim Tone i danas svira i objavljuje), Peter Herbert - ConTraBajo i Dragan Gajić - bubnjevi. Nesritni Woody je četiri godine nakon ovoga snimanja umro (sve to piše i na interpletu), a imao je tada svega 44 godine. Iako bi se po svome doprinosu jazzu a naročito po popisu suradnika reklo da je imao barem duplo više. Što ti je kada se čovjek rodi u pravo vrijeme ... Drugi čovjek s omota je slovenac Tone Janša, profesor na Univerzitetu u Grazu i odlučan jazzista. Naročito mi se sviđa njegov album "Goa". Tone je autor svih pjesama na albumu. Cijeli bend dao je obol ovome odličnom vinilu, ali treba istaknuti (što je i logično) Woodyja i Tonu. Uz bok njima je odličan nenametljivi Chicco na kljavama, dočim se bazična ritam sekcija po kvaliteti ne razlikuje od sličnih amerikanskih. Evo primjer
A kao najavu za koncert Charles Tolliver Tenteta 23. ovoga mjeseca, u dvorani Blagoja Berse zagrebačke Muzičke akademije i to u 19:30 sati trebalo bi reći jednu-dvije o ovome fantastičnom trubaču, začetniku projekta Music Inc. i velikom poznavatelju glazbe Theloniousa Sphere Monka. Najbolji način za upoznavanje s likom i djelom Tollivera je koncert zabilježen na nosačima zvuka kao "Live At Slug's Volume 1" i "Live At Slug's Volume II":
Koncert je odsviran 1. svibnja 1970. a objavljen 1972. odnosno 1973. godine. Postava je Cecil McBee na contrabaju, Jimmy Hopps na bubnjevima, Stanley Cowell (njegov prika te poslovni i glazbeni suradnik) na kljavama i sam Charles Tolliver na trublji. Music Inc. je Charlesov (i Cowellov) projekt koji traje još od početka sedamdesetih i iznjedrio je nekoliko odličnih albuma. Ova dva su možda najpoznatija. Meni je drag još jedan uživo album iz 1977. godine, pod nazivom "Impact" i pod imenom Charlesa Tollivera. Ploče je izdao legendarni Strata-East label (u vlasništvu Talliver - Cowell). Eto, doslovno jedna-dvije ...
It
is with deep sadness to announce the loss of Muhal Richard Abrams.
Muhal was very important in my early years in Chicago, he mentored
myself and many many others. He was a visionary, great musician,
composer, funny, humble, curious and friend to many. He was one of the
wisest people I knew. He was integral in founding the AACM. As an
artist he was always inspiring and challenging. I am truly grateful
that we were able to reunite with Roscoe Mitchell, Henry Threadgill and
Larry Gray to perform and record Made in Chicago in 2013. I treasure
having had him in my life and he will always inspire me. My heart goes
out to his family who embraced us all.
Muhal Richard Abrams (September 19, 1930, in Chicago, Illinois - October 29, 2017)
Paul Bley je osebujna osoba i klavirist. Sredinom šezdesetih objavio je četiri albuma (Blood 1966, In Haarlem - Blood 1967, Ramblin' 1969, Ballads 1971) na kojima svira u triju s Barry Altschulom na bubnjevima i Mark Levinsonom na kontrabasu. Osobno najdraži od ova četiri mi je "Blood" iz 1966 u izdanju niskozemske Fontane:
Na svim pločama iz sredine šezdesetih zapisan je skoro identičan materijal ali odsviran u različito vrijeme ili u različitim postavama. U svakome slučaju, Paul Bley je vanserijski klavirista. Međutim, članovima Audiofila možda je zanimljivija činjenica da je izvrsni kontrabasista isti onaj Mark Levinson koji je 1972 osnovao audio firmu i prekinuo aktivno muziciranje. Osim s Paul Bley triom svirao je s mnogim svjetskim jazzerima a i kretao se u istom društvu u kojem i John Coltrane (pa Jimmy Garrison mu je bio jedan od glazbenih mentora). Eto, ovo kao zanimljivost.
Vi ne možete objavljivati nove teme Vi ne možete odgovarati na teme Vi ne možete brisati Vaše poruke Vi ne možete editirati svoje poruke Vi ne možete dodati anketu Vi ne možete glasati u anketi
Opcije teme
Opcije posta
Pohvala (0)
Brico napisao:
