tatamata napisao:
Neki kritieari, slušajuai ovu snimku govore da je ona po svojoj nevjerovatnoj neposrednosti i kvaliteti svjetlosne godine ispred snimaka poznatih kompanija, te nakon preslušavanja, lako se složiti s njima. Što drugo reai nego „highly recomended“. |
Bok Tatamata, lijepa tema.
Možda si vidio, nedavno sam spominjao tu snimku u drugom kontekstu. Nadam se da to nije nikome poslužilo kao preporuka za kupnju. Sve u svemu, iako ne mogu reai da je to loša snimka (iako u jednoj stvari ipak je), meni se nakon slušanja na par sistema ne eini da je ona baš svjetlosne godine ispred drugih dobrih snimaka. I ja sam eitao sjajne preporuke, kupio, oeekivao "svjetlosne godine" i na kraju se razoearao. Možda je to stvarno zvuk te dvorane, ali vjerojatnije je da je izvorno manjkava snimka uzrok problemu. Uglavnom se to odnosi na to da gudaei imaju jako mekan, udaljen zvuk u odnosu na ostatak orkestra. Gotovo kao da na snimci nema ništa od njihovog direktnog zvuka, samo zvuk u odjeku dvorane. Na gudaeima je to najoeitije, ali i cijeli lijevi kanal se tako doima. S obzirom da je povijest te snimke poznata kao problematiena, lakše mi je zamisliti da je stvar ipak u snimci nego u dvorani. Nemam kontrolu balansa na svom sistemu pa sam si napravio jednu kopiju s tišim desnim kanalom i ta kopija mi je bolja za slušanje, iako se u lijevom kanalu i dalje euje to što se euje. Ako imaš i Water Lily Šostakovieevu 7. snimanu u istim uvjetima, ali s dirigentom Dmitrijevim, gudaei imaju sasvim drugi karakter, meni puno uvjerljiviji od onog uhvaaenog na Mahlerovoj petoj. Šteta što i peta nije tako dobro snimljena.
Svejedno, ta izvedba 5. je jako lijepa, eak i uz iritantnu prehla?enu ekipu iz publike koja kao da samo eeka tihe dijelove da se može iskašljavati.

Ovo gore je stvarno klasika (1960.-1963.). Gore je i Lisztova druga rapsodija, koja je ovdje odsvirana lepršavije, s manje težine nego što sam navikao, ali svejedno je jako dobro. Zvuk je klasiean MLP, možda eak jedan od uspjelijih. Gore je originalni trokanalni i novi dvokanalni SACD, a i dvokanalni CD (isti CD zapis kao i na CD izdanjima s poeetka devedesetih). Kao upozorenje ako nekoga smetaju takve stvari - iako MLP ima odliean zvuk, to su snimke koje imaju vrlo glasan šum.

Gore spomenuta Šostakovieeva 7. na Water Lilyju (2003.). Onima koji nemaju ni jednu WL snimku, možda uspijem opisom predoeiti kakav je to zvuk. Meni liei na ugo?aj koji ima vrhunska radijska snimka uživo, samo s nekomprimiranom dinamikom i veaom rezolucijom. Dakle nikakav vatromet, nego više meko uranjanje u doga?aj. Ovo je možda disk s najveaom dinamikom koji sam dosad sreo, možda eak i malo veaom od Stravinskijevog Posveaenja proljeaa na Clarity recordings. Kad stavim atenuator na 0dB, dakle "najglasnije" što mogu, najtiši dijelovi u prvom stavku padaju i malo ispod 40 dBA, što se euje jedino u sasvim tihoj prostoriji i mislim da je malo pretiho u odnosu na pravu stvar. No nažalost ne mogu odvrnuti više. Gore spomenuta problematiena Mahlerova 5. je snimljena taman dovoljno glasnije. Na istom položaju atenuatora najglasniji dijelovi sedme su oko 90dBA s time da samo jednom ili dvaput kazaljka dotakne oko 92dBA. Taj polagani rast orkestra u dugom maršu u centralnom dijelu prvog stavka je jako lijepo uhvaaen. Od tih 40 do 90 dB orkestar se diže tijekom skoro desetak minuta i do tada se vea i na prvo slušanje ta tema fino uvuee pod kožu.

Ovo mi je vjerojatno najslušaniji disk prošle godine i vjerojatno se da nabaviti za male novce. Naslovna Beethovenova peta (Furtwaengler, Berlinska Filharmonija, 1947.) je eisto arhivske kvalitete. Ali B-strana, Violinski koncert, je mrak (1953.). Snimka je mono, zvuk je tonski pomalo iskrivljen, ali ima jednu teksturu koja me u kombinaciji s odlienom izvedbom i naravno genijalnim violinskim koncertom drži u slušanju od poeetka do kraja. Na dobrom dvokanalnom sistemu zvuk daje jedan neobiean osjeaaj kao da slušatelj gleda i sluša kroz neki veliki prozor iza kojega je dvorana ili orkestar na otvorenom...