Glazbena preporuka


Miles Davis - Kind Of Blue - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Miles Davis - Kind Of Blue

Label: Columbia/Legacy
Godina snimanja: 1959.
Datum prvog izdanja: 17. kolovoza 1959. (Columbia)
Godina izdanja: 2013.
Medij: flac, HD tracks, 24-bit, 192 kHz


Svi mediji i forumi koji prate glazbu na ovaj ili onaj način su izrekli svoj sud o Milesovu albumu „Kind Of Blue“. Ostao sam prilično zatečen što pokoja suvisla nije izrečena i na Audiofilu. I odlučio to ispraviti.
Kada se spomene album Johna Coltranea „A Love Supreme“, mora se spomenuti i „Kind Of Blue“ Milesa Davisa. I to u istoj rečenici. Prvenstveno zbog doprinosa jazz glazbi, jer oba albuma su u svoje vrijeme mijenjala suvremenu glazbu. I dok je „A Love Supreme“ dosegao kultni status i u kojega se mnogi kunu a da ga pretjerano ne shvaćaju i ne slušaju baš često, dotle je „Kind Of Blue“ postao općenarodni kamen temeljac modernoga jazza. Puno slušljiviji i prijemčiviji od onog prvoga. Ipak, dijeli ih pet godina (1959. – 1964.) u kojima se dogodilo štošta.

O Coltraneovu albumu je već bilo govora pa ćemo ga apstrahirati. Miles je 1959. godine bio jedan od velikih, trendseter, onaj čija se slušala. Okružen vrhunskom ekipom svirača i autora (Miles je, osim što je bio svjetski jazz trubač, bio i odličan menager i PR) složio je album koji što je stariji bolje zvuči.

Iako imam vinil iz 1959. i 180-gramsko reizdanje iz 2011. odlučio sam za ovaj prikaz preslušati digitalni zapis HD rezolucije (Hi-Res digitalni remaster). Iz čiste lijenosti, da budem iskren. Svaki put kada slušam ovu ploču iznenadim se kako 58 godina stari snimci dobro, i što je još važnije, moderno zvuče. Album je snimljen u dva navrata, 2. ožujka i 22. travnja 1959. godine u CBS-ovom ili Columbijinom studiju zvanom „Crkva“, smještenom na Manhattanu u NewYorku (zdanje je stvarno izgledalo kao crkva).

Totalno prvoligaška ekipa (kao što je to bila i ona Coltraneova iz 1964. godine) sastojala se od zvijezda suvremenog jazza: Julien Cannonball Adderley na altu, John Coltrane na tenoru, Bill Evans (i Wynton Kelly) na klaviru, Paul Chambers na kontrabasu, Jimmy Cobb na bubnjevima i naravno Miles Davis na trubi. Producent originalnog snimanja bio je Irving Townsend (ni kriv ni dužan, ovo mu je bio posao stoljeća) a snimatelj Fred Plaut (snimio i „Time Out“ Dave Brubecka i „Mingus Dynasty“ Charles Mingusa). Reizdanje je producirao poznati producent Michael Cuscuna.

Nećemo sada palamuditi o tome da Miles na ovoj ploči uvodi na velika vrata modalni pristup jazzu, to se uči na svakoj glazbenoj akademiji i o tome su napisani kilometri riječi. Važno je možda reći da Miles, mudrac kakav je bio, svira sistemom „manje je više“, a u prvi plan ubacuje dva saksofonista Adderleya i Coltranea. Adderley te godine snima (zajedno s Coltraneom) „Quintet In Chicago“ i „In San Francisco“ (s bratom Natom) a Coltrane svoj „Hard Driving Jazz“, danas poznatiji kao „Coltrane Time“ (s Cecilom Taylorom) i „Cattin' With Coltrane And Quinichette“. Bill Evans je te godine na odlasku iz Milesova tabora s nezapaženim vlastitim uratcima, a Wynton Kelly, koji ga mijenja, objavljuje „Kelly Blue“. Chambers objavljuje tri albuma od kojih je najzapaženiji „We Three“. Dakle, ako mogu primjetiti, svima je snimanje ovog albuma dobrodošlo.

Priča se da je na početku snimanja Miles podijelio osnovnu ideju s članovima benda i u dva dana snimanja stvorio masterpiece. Sve one urbane legende kako je sve snimljeno iz prvog pokušaja su izmišljotine, iako ne bi bile neprihvatljive znajući kakvi majstori su svirali.

I tako, hit za hitom: So What, Freddie Freeloader, Blue In Green, All Blues, Flamenco Sketches ... stvoren je najpopularniji jazz album i jedan od najpopularnijih albuma suvremene glazbe.
Zašto uopće pričamo o Milesu Davisu i njegovu „Kind Of Blue“? Zato jer nemamo o čemu drugome, zato jer je 1959. godina zapamćena u jazzu samo po tome albumu. Prethodi mu „Porgy and Bess“ a nakon njega objavljuje „Sketches f Spain“ (u suradnji s Gilom Evansom). Dakle, svima koji slušaju Milesa jasno je koliko je ta ploča bila različita od onih prije a i od onih poslije.
I upravo je tu bila vrijednost Milesa Davisa: za njega samo mijena stalna jest.



Albert King with Stevie Ray Vaughan - In Session - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Albert King with Stevie Ray Vaughan - In Session

Label: Stax
Snimljeno u CHCH studiu 1983
Godina izdanja: 2011
Medij: SACD



Davne 1983. Albert King je sa svojih 60 godina života, iako uvijek pomalo u sjeni BB Kinga iza sebe već ostavio trag u blues svijetu. Zahvaljujući svom unikatnom načinu sviranja slovio je kao jedan od naj imitiranijih gitarista ali na žalost za života nikad nije doživio zvjezdanu slavu.

Stevie Ray Vaughan je u to vrijeme tek bio blues gitarist u dolasku. Preživljavao je svirajuću u raznim klubovima i nekako krpao kraj s krajem. Svoj prvi zapaženiji angažman doživio je angažmanom na albumu Davida Bowiea - Let`s Dance koji je kao što se mnogi od nas sjećemo bio na vrhu svih svjetskih glazbenih ljestvica. Upravo na tome albumu se prepoznaje Albertov utjecaj na mladog Steviea Ray Vaughna.

Još kao tinejdžer, Stevie nije propuštao ni jedan od koncerata Alberta Kinga koji je uz Lonnie Macka i Jimi Hendrixa svakako bio jedan od njegovih idola. Iako je od svojih uzora mnogo posuđivao Ray je vremenom uspio stvoriti svoj jedinstven zvuk.

Osamdesetih je kanadska nezavisna televizija CHCH, imala glazbenu emisiju In Session u kojoj su oranizirali privatne sesije raznih glazbenika, sličnih po glabenim afinitetima ali male vjerojatnosti da se zajedno sretnu u nekom od studija. Tako su 83 i 88 godine uspjeli organizirati trinaest epizoda u prosječnom trajanu od sat vremena. Kako je In Session imao priličnu gledanost, uspjeli su spojiti glazbenike poput B.B. Kinga i Larry Carltona, Don Everly i Burton Cummingsa, Dr. John i Johny Wintera ... Tako je nekom palo na pamet da probaju spojiti i ovu dvojicu majstora blues gitare. Iako Albert King nije bio siguran tko je taj mali Stevie, pomislio je, hajde, neka taj mladac dođe osvira par rifova i poslat ću ga kući. Sesija je održana 6. prosinca 1983 u televizijskom studiju nedaleko od Toronta. Snimljeno je oko sat i četrdeset pet minuta materijala od kojih je oko 60 min producirano na ovom naslovu. Zanimljivo je da neke od skladbi zbog trajanja emisije nisu mogle biti prikazane na TV-u ali su srećom zpisane na CD-u. Tjekom godina pouštena su brojna izdanja kako na vinilu tako i na SACD-u, CD-u i naravno DVD snimka.

Tijekom sesije glazbenici su improvizirali na slijedeće blues klasike:

1. Call It Stormy Monday (Aaron "T-Bone" Walker)
2. "Old Times" [talk]
3. Pride and Joy (Stevie Ray Vaughan)
4. Ask Me No Questions (B.B. King)
5. "Pep Talk" [talk]
6. Blues at Sunrise (Albert King)
7. "Turn It Over" [talk]
8. Overall Junction (Albert King)
9. Match Box Blues (Blind Lemon Jefferson)
10. "Who Is Stevie?" [talk]
11. Don't Lie to Me (Hudson Whittaker)

Iako smo često spremni preskočiti naslove na kojima nema glazbe. Zanimljivo je poslušati i redni broj 2, 5 i 10 gdje Albert King govori o prošlosti i pita se tko je taj mali Stevie. Ako ste se možda pitali, da li Youtube možda ima video zapis sa sesije. Ma naravno da ima. Obavezno pogledati.



Preslušavajući album čije su skladbe iz redovnog koncertnog repertoara Alberta Kinga, te kako ovi majstori komuniciraju kroz glazbu improvizirajući, izmjenjujući se sa solažama i ritam gitari jednostavno vas ne mogu ostaviti ravnodušnima. Zapravo su vrlo rijetke snimke na kojima Albert King svira pratnju što je svakako iznenadilo ali u isto vrijeme i razveselilo njegove fanove. Tijekom sesije Albert se ponašao kao domaćin, kontrolirajući sam događaj te se na pomalo mentorski način obraćao gostu ali dajući mu dovoljno mjesta da i on tijekom sesije dođe do izražaja često mu se obraćajući sa " Get it Stevie!" pritom ne skrivajući zadovoljstvo vještinom mladog glazbenika. Dok gledate Youtube video obratite pažnju na Albertovo lice i sve će vam biti jasno. Da bi se na samom kraju sesije povukao sa stagea i poručio "I`m about ready to turn it over to you ... I`ve got to sit back and watch you."



Art Blakey & The Jazz Messengers - Ugetsu - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Art Blakey & The Jazz Messengers - Ugetsu

Label: Riverside Records
Godina izdanja: 1963.
Medij: vinil


Kuda idu divlje svinje? Ne znam za njih, ali mogu reći koju o tome kuda idu velikani nakon smrti. Nisam, zapravo, siguran je li umiranje svršeni ili nesvršeni glagol. Je li smrt stvarna ili mislena imenica? Je li smrt početak ili kraj?

U određenom smislu velikani, pa i oni glazbeni, idu u legendu. Nalazi li se ona samo u našim glavama ili stvarno postoji ne mogu u ovome trenutku reći. Možda nekako javim za koju godinu. Neovisno o tome gdje se locira legenda, više od toga gdje se smjestila važnije je što ona predstavlja, odnosmo što legenda govori o nekome. Sve legende pričaju određene priče nakon smrti njihovih nositelja a koje su izgrađene prije smrti.

Ako je prije smrti bio život, što je nakon smrti (tema je malo nelagodna, zar ne)? Zašto su važne priče o određenim ljudima, što nas tjera da ih pamtimo? Pa, vjerojatno su takvi napravili jednu ili mnogo važnih stvari u životu, možda su pokrenuli neke važne procese, sudjelovali u bitnim pokretima...

Elemente za legendu ima i junak ovoga teksta – Art Blakey, znan i kao Abdullah Ibn Buhaina. Rodio se i umro u istom mjesecu, listopadu. Dakle, 11. listopada 1919. – 16. listopada 1990. Nastranu njegova ljubav prema ženama (s četiri žena ima desetoro djece), njegova najveća ljubav je glazba, a legendu je izgradio oko svoje skupine The Jazz Messengers. Pa tko ne zna za Art Blakey & The Jazz Messengers i sve varijacije toga imena.

Dugo trajanje benda neminovno je dovelo do toga da je izmjenom članova kroz skupinu prošao veliki dio jazz prošlosti, a i sadašnjosti. Ploča o kojoj bi rekao dvije-tri nastala je 1963. godine, snimljena je uživo 16. lipnja u klubu Birdland u New Yorku (a gdje bi drugdje u to vrijeme?). Kontrabas je svirao Reggie Workman, kljave Cedar Walton, tenor sax moj ljubljeni Wayne Shorter, trubu Freddie Hubbard, trombon Curtis Fuller i bubnjeve, naravno, Art Blakey. Meni jedna od dražih inkarnacija The Jazz Messengersa. Treba svakako spomenuti i producenta Orrina Keepnewsa, osnivača Riverside Records, Milestone Records i Landmark Records, labela bez kojih bi jazz, zasigurno, bio prilično siromašniji.

Radi se ovdje, naravno, o albumu „Ugetsu“, jednom od snimljenih koncerata kojim je Art Blakey kročio putem legende. Ime je dobio po numeri Cedara Waltona, koju su odsvirali kao spomen na turneju po Japanu, koju su netom okončali. Slušajući ploču nameće se misao da Blakey ničim ne odskače od ostatka ekipe, koja maestralno odsvirava zadane teme. Ipak, kontekstuirajući stanje jazza u to vrijeme moramo primjetiti da je Blakey bubnjar koji prati i sluša soliste, te prilično individualizira i poosobljava svoju svirku, na uštrb zadanih i propisanih kanona. Podršku u tome slavlju glazbe ima u Workmanu, koji je sjajno odsvirao sve bas dionice te naprosto briljantno odsolirao svojih pet minuta. Uvijek to ponavljam, pa ću i sada, kontrabas treba uzeti u ruke da bi se shvatilo koliko je to težak instrument za sviranje. Treći član ritam sekcije, klavirist Cedar Walton svira upravo onako kako je to jazz kanon u ono vrijeme nalagao, s dodatkom unisonog sviranja sa solistima.

A o solistima u ovoj inkarnaciji skupine zaista ne treba trošiti previše riječi, oni su svoje rekli tada (16. lipnja 1963.) i mnogo puta nakon toga. Mislim da su sva trojica još živući, a Shorter (ipak najveći od njih) postaje velikan jazza kao solist i autor, te sudionik svih mogućih (i nemogućih) formacija i kolaboracija.

Što, na kraju, znači život i djelo Arta Blakeya? Samo se prisjetimo jedne tvrdnje o njemu – spašavao je jazz u vrijeme kada je (sedamdesetih godina 20. stoljeća) polako izdisao.

Youtube:




Arhiva stranica:   1  2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   Next >>

NOVO U FORUMU

Zadnjih 8 postova
Forum: Audio komponente
- Utjecaj različite duljine kablova
Forum: Audio komponente
- Pojačalo za dynaudio X16
Forum: CD i ostali mediji
- CD vs.hi-res audio
Forum: Uradi sam
- Strujni kabel
Forum: Dodatni pribor
- Preporuka - XLR interkonekt i zvučnički kablo
Forum: Retro audio
- Marantz kutak
Forum: Audio komponente
- Preporuke bookshelf zvucnika
Forum: Audiofil.net klub
- Klub 01.07.2017g. - BW 800 D3 !!!

UPRAVO SE ČITA


SIM Audio Moon LP5.3RS
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Fono pretpojačalo
napisao: Milan Rupić
AudioCinema Art & Colibri Labs u Rijeci
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Reportaža
napisao: žac
Wadia 170iTransport
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: iPod dock
napisao: Milan rupić
Bryston BP26DA
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Pretpojačalo
napisao: Milan Rupić
IFA 2008.
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Hi-Fi sajam, Reportaža
napisao: Daniel Modrić

POSLJEDNJE NOVOSTI

Vivid GIYA G1 SPIRIT
Monitor audio Silver 6G serija
Roxan Xerxes.20 plus
Scandyna Podspeakers