Glazbena preporuka

Label: Riverside Records
Godina izdanja: 1963.
Medij: vinil

Kuda idu divlje svinje? Ne znam za njih, ali mogu reći koju o tome kuda idu velikani nakon smrti. Nisam, zapravo, siguran je li umiranje svršeni ili nesvršeni glagol. Je li smrt stvarna ili mislena imenica? Je li smrt početak ili kraj?

U određenom smislu velikani, pa i oni glazbeni, idu u legendu. Nalazi li se ona samo u našim glavama ili stvarno postoji ne mogu u ovome trenutku reći. Možda nekako javim za koju godinu. Neovisno o tome gdje se locira legenda, više od toga gdje se smjestila važnije je što ona predstavlja, odnosmo što legenda govori o nekome. Sve legende pričaju određene priče nakon smrti njihovih nositelja a koje su izgrađene prije smrti.

Ako je prije smrti bio život, što je nakon smrti (tema je malo nelagodna, zar ne)? Zašto su važne priče o određenim ljudima, što nas tjera da ih pamtimo? Pa, vjerojatno su takvi napravili jednu ili mnogo važnih stvari u životu, možda su pokrenuli neke važne procese, sudjelovali u bitnim pokretima...

Elemente za legendu ima i junak ovoga teksta – Art Blakey, znan i kao Abdullah Ibn Buhaina. Rodio se i umro u istom mjesecu, listopadu. Dakle, 11. listopada 1919. – 16. listopada 1990. Nastranu njegova ljubav prema ženama (s četiri žena ima desetoro djece), njegova najveća ljubav je glazba, a legendu je izgradio oko svoje skupine The Jazz Messengers. Pa tko ne zna za Art Blakey & The Jazz Messengers i sve varijacije toga imena.

Dugo trajanje benda neminovno je dovelo do toga da je izmjenom članova kroz skupinu prošao veliki dio jazz prošlosti, a i sadašnjosti. Ploča o kojoj bi rekao dvije-tri nastala je 1963. godine, snimljena je uživo 16. lipnja u klubu Birdland u New Yorku (a gdje bi drugdje u to vrijeme?). Kontrabas je svirao Reggie Workman, kljave Cedar Walton, tenor sax moj ljubljeni Wayne Shorter, trubu Freddie Hubbard, trombon Curtis Fuller i bubnjeve, naravno, Art Blakey. Meni jedna od dražih inkarnacija The Jazz Messengersa. Treba svakako spomenuti i producenta Orrina Keepnewsa, osnivača Riverside Records, Milestone Records i Landmark Records, labela bez kojih bi jazz, zasigurno, bio prilično siromašniji.

Radi se ovdje, naravno, o albumu „Ugetsu“, jednom od snimljenih koncerata kojim je Art Blakey kročio putem legende. Ime je dobio po numeri Cedara Waltona, koju su odsvirali kao spomen na turneju po Japanu, koju su netom okončali. Slušajući ploču nameće se misao da Blakey ničim ne odskače od ostatka ekipe, koja maestralno odsvirava zadane teme. Ipak, kontekstuirajući stanje jazza u to vrijeme moramo primjetiti da je Blakey bubnjar koji prati i sluša soliste, te prilično individualizira i poosobljava svoju svirku, na uštrb zadanih i propisanih kanona. Podršku u tome slavlju glazbe ima u Workmanu, koji je sjajno odsvirao sve bas dionice te naprosto briljantno odsolirao svojih pet minuta. Uvijek to ponavljam, pa ću i sada, kontrabas treba uzeti u ruke da bi se shvatilo koliko je to težak instrument za sviranje. Treći član ritam sekcije, klavirist Cedar Walton svira upravo onako kako je to jazz kanon u ono vrijeme nalagao, s dodatkom unisonog sviranja sa solistima.

A o solistima u ovoj inkarnaciji skupine zaista ne treba trošiti previše riječi, oni su svoje rekli tada (16. lipnja 1963.) i mnogo puta nakon toga. Mislim da su sva trojica još živući, a Shorter (ipak najveći od njih) postaje velikan jazza kao solist i autor, te sudionik svih mogućih (i nemogućih) formacija i kolaboracija.

Što, na kraju, znači život i djelo Arta Blakeya? Samo se prisjetimo jedne tvrdnje o njemu – spašavao je jazz u vrijeme kada je (sedamdesetih godina 20. stoljeća) polako izdisao.

Youtube:

Label: Impulse!, Verve Records
Godina izdanja: 2016.
Medij: vinil (3 LP)

Ljubav prema vrhovnom ili vrhunskom biću je vrhunska ljubav, kažu. Vjerujem na riječ, jer kao skeptik mogu voljeti samo osobe koje vidim i osjećam kao predmet ljubavi. Što je kod osoba koje su (duhovno) upoznate s božanskim sasvim isto. Božanska prikazanja, bila fizička ili duhovna, toliko su jaka i prisutna da su stvarna kao i one osobe koje su tu oko nas, koje traže našu pažnju.

Je li ljubav prema božanskom velika sama po sebi i po tome kao takva neostvariva prema ljudskom biću ili je ta ljubav velika upravo zbog činjenice što je okrenuta ili usmjerena prema božanskom, dakle nečemu što je ljubav po definiciji?

Sve civilizacije ili, ako pak hoćete, kulture imaju svoj religijski sustav s vrhunskim bićem ili više njih. U ljudskoj je prirodi živjeti s božanskim patronom koji je predmet straha ali i vrhunske ljubavi. Uopće ne želim raspravljati o tome postoji li nešto ili ne. Ako nečeg ima u ljudskom umu, to i postoji – ako prihvatimo kao aksiom da postojanje nije samo fizički oblik života.

Bog ili božica (zašto ne?) su nam (u mnogo situacija) često bliskiji od onih najbližih koji nas gledaju, razgovaraju s nama, smiju nam se ili se podsmjehuju. Zašto je to tako? Zato jer u transcedenciji s bogom ne strepimo od božanskog odgovora na naše upite. Ne bojimo se njihova odgovora - jer ih već znamo. Oni su nam predočeni već pri upoznavanju, gdje nam je osim straha od božanstva usađena i božanska ljubav koju uvijek dobijamo, tražili je mi ili ne.

John Coltrane je spoznao vrhunsku ljubav i naslovio je A Love Supreme. I zakucao je na nebo suvremene (jazz) glazbe. Ispod toga naslova krije se četrdesetak minuta vrhunske glazbe, odsvirane u totalnom zanosu, u jednom dahu, u jednom danu, 9. prosinca 1964. godine (ako baš hoćete bila je to srijeda). Sve se poklopilo i sjelo na svoje mjesto na jednom jedinom sessionu. Nije to slučajno, dugo se to djelo pripremalo. S jedne strane, svirački se polako sklapao kvartet koji je bio sposoban odsvirati ono što je John Coltrane zamislio, dok je s druge Coltrane svirački i duhovno napredovao točno do toga 9. prosinca 1964. Poklopile se zvijezde, našla se četvorica (uz Coltranea tu su bili McCoy Tyner na klaviru, Jimmy Garrison na basu i Elvin Jones na bubnjevima) u Van Gelderovom studiju u Englewood Cliffsu (New Jersey) i eto ti ga na.

Sve se zna. Tko, s kim, zašto. Bio mi je zanimljiv zapravo onaj drugi dan snimanja, dakle 10. prosinca, kada su se ovoj četvorici pridružili Archie Sheep na saksofonu i Art Davis na basu i odsvirali nekoliko verzija „Acknowledgement“, prve numere na službenom albumu. Na stranu sva objašnjenja i glazbeni doprinosi, osobito Archie Sheepa, jasno mi je zašto je Coltrane odabrao verziju kvarteta. Mističnija glazba, osobnije dionice, njegov tenor saksofon, njegove note, njegove riječi ... To je bio album Johna Coltranea, iskaz njegova osobnog kreda.

Na trostrukom albumu prva ploča sadrži originalnu stereo verziju, druga je mono verzija snimaka koje je Van Gelder davao Coltraneu da presluša kući, a treća je verzija odsvirana u obliku seksteta.

Sve u svemu, zvučni dokumentarac. Srećom, Ravi Coltrane, njegov sin a ujedno i vrhunski saksofonista, vrijedno prebire po očevoj ostavštini.

Youtube:

Label: Columbia
Godina izdanja: 1995.
Medij: CD


Zašto, zapravo, postoje žene? Da nas, prave muškarčine, nerviraju i stalno nam govore kako ne valjamo, kako smo neodgojeni, seljačine, kako smrdimo i kosa nam je prljava. Ko da mi to i sami ne znamo, pa šta ...
Koja je uloga žene u društvu? Da se brine o svome muškarcu, da ga hrani, da mu pere i pegla a da se, na njegov zov, pretvori u podatnu ljubavnicu. Ovakvo „kromanjolsko“ mišljenje o ženi je trebalo zamrijeti vjerojatno još u vrijeme neandertalnog krapinskog pračovjeka (bez da uvrijedim kromanjolce ili neandertalce). Ali dosta takva stava uporno preživljava na ovoj zelenoj planeti kojoj tepamo da je naša. Od američkih stjenjačkih do brdovitih dinaridskih nakupina ganglija proteže se ideja da su žene kao rod/spol niže rangirane od muškaraca. Međutim mnoge, na drugoj strani, kažu da su zapravo one sposobnije od znojnih prasaca koji se valjaju u pivi. Ko da se sposobnost dobiva ili gubi s međunožnim organom.
Dugo su u glazbi vladali muškarci. I još uvijek vladaju (smijem li to reći?). Pa taj znojni muškarac je izmislio kontratenore koji su odrađivali ženske uloge (u ono pravo doba muške prevlasti, kada su nosili čipku oko vrata, izabranim jadnicima bi odcvikali jajca, pa bi ovi pivali ka' slavuji). Danas su kontratenori rijetke i cijenjene cvjećke, a jedan koji mi pada na pamet je i naš sopran i kontratenor Max Emanuel Cenčić. Fala ti bože, emancipacija žena vidljiva je i u tome što su same počele pjevati role koje su prirodno bile namijenjene njima.
Od tih vremena do danas izlilo se mnogo vode a nešto se i promijenilo. Žene su počele pjevati, a odnedavno to mogu raditi i one koje nisu WASP engleskog govornog područja. Prekrasne i predivne dame iz svih krajeva ove naše okrugle ploče koju nastavamo. A jedna od meni najboljih je krasotica iz Azerbejdžana, Aziza Mustafa Zadeh. Em je virtuozica na „ebanovini i bjelokosti“, em pjeva ko velika.
Azizin album iz 1993. godine, pod nazivom „Always“ za mene je bio otkriće pa sam u istom dahu progutao i ovaj iz 1995. godine, „Dance Of Fire“. Nevjerojatno je kako se čovjek iznenadi, koliko god on bio otvorena duha, da žena iz nigdjezemlja stvara (komponira i izvodi) glazbu koja je duhovno i tehnički na vrlo visokoj razini.
Dakle, na albumu gitaru svira Al DiMeola, bas Stanley Clarke i Kai Eckhardt (moj ljubimac), bubnjeve veliki Omar Hakim, sopran i tenor saksofon Bill Evans, te Aziza sama na kljavama i vokalu. Dok je onaj iz 1993. („Always“) bio smireniji, s John Patituccijem na basu i Dave Wecklom na bubnjevima, ovaj je dosta živčan, bliži nekakvoj azerbejdžanskoj melodici. Tome pridonose i glazbenici koji prate Azizu – Omar Hakim je ukopan u zemlju, Kai (uostalom, kao i Clarke) virtuorizira bas dionice na svoj specifičan način, Bill Evans (zajedno s Azizom) reže visoke registre, a katkad i živce. Ali to je Aziza. Šta'š...
Glazba Azize Mustafe Zadeh okuplja one čudne i uvrnute glazboljupce kojima je sve novo – dobro. Sva sila glazbe, iz krajeva koji su još prije dvadesetak godina bili nezamislivi kao napajališta moderne zapadne muzike, danas prekriva globalno tržište. A jedna od prvih u ovome pokretu bila je naša heroina. Otvarala je putove drugim izvođačima, ali i sebe izgrađivala kao vrlo respektabilnu jazz izvođačicu i autoricu iz Azerbejdžana.
Nedostatak testosterona Aziza ne nadoknađuje izljevima estrogena. Jok. Ona lijepo plati one što sam ih nabrojio, pa se izdovolje na svojim instrumentima da uživaoci testosterona mogu uživati (e moj Al Di Meola, a di ti stalno trčiš? Jel' ti nešto pobjeglo?). Estrogenski sastojak Aziza kapa po malo, osjeti se njena nježna ženska rukica na dirkama, ali, kao što to svi mi oženjeni i priženjeni znamo, ta prividno nježna rukica zna opaliti teže i glasnije od muške kada se to njoj hoće. A često joj se hoće. Samo nije svjesna te želje. Vječna borba prirode i civilizacije (odgoja) ...

Žene. Pih.

Youtube: