Art Blakey & The Jazz Messengers - Ugetsu
Label: Riverside Records
Godina izdanja: 1963.
Medij: vinil
Kuda idu divlje svinje? Ne znam za njih, ali mogu reći koju o tome kuda idu velikani nakon smrti. Nisam, zapravo, siguran je li umiranje svršeni ili nesvršeni glagol. Je li smrt stvarna ili mislena imenica? Je li smrt početak ili kraj?
U određenom smislu velikani, pa i oni glazbeni, idu u legendu. Nalazi li se ona samo u našim glavama ili stvarno postoji ne mogu u ovome trenutku reći. Možda nekako javim za koju godinu. Neovisno o tome gdje se locira legenda, više od toga gdje se smjestila važnije je što ona predstavlja, odnosmo što legenda govori o nekome. Sve legende pričaju određene priče nakon smrti njihovih nositelja a koje su izgrađene prije smrti.
Ako je prije smrti bio život, što je nakon smrti (tema je malo nelagodna, zar ne)? Zašto su važne priče o određenim ljudima, što nas tjera da ih pamtimo? Pa, vjerojatno su takvi napravili jednu ili mnogo važnih stvari u životu, možda su pokrenuli neke važne procese, sudjelovali u bitnim pokretima...
Elemente za legendu ima i junak ovoga teksta – Art Blakey, znan i kao Abdullah Ibn Buhaina. Rodio se i umro u istom mjesecu, listopadu. Dakle, 11. listopada 1919. – 16. listopada 1990. Nastranu njegova ljubav prema ženama (s četiri žena ima desetoro djece), njegova najveća ljubav je glazba, a legendu je izgradio oko svoje skupine The Jazz Messengers. Pa tko ne zna za Art Blakey & The Jazz Messengers i sve varijacije toga imena.
Dugo trajanje benda neminovno je dovelo do toga da je izmjenom članova kroz skupinu prošao veliki dio jazz prošlosti, a i sadašnjosti. Ploča o kojoj bi rekao dvije-tri nastala je 1963. godine, snimljena je uživo 16. lipnja u klubu Birdland u New Yorku (a gdje bi drugdje u to vrijeme?). Kontrabas je svirao Reggie Workman, kljave Cedar Walton, tenor sax moj ljubljeni Wayne Shorter, trubu Freddie Hubbard, trombon Curtis Fuller i bubnjeve, naravno, Art Blakey. Meni jedna od dražih inkarnacija The Jazz Messengersa. Treba svakako spomenuti i producenta Orrina Keepnewsa, osnivača Riverside Records, Milestone Records i Landmark Records, labela bez kojih bi jazz, zasigurno, bio prilično siromašniji.
Radi se ovdje, naravno, o albumu „Ugetsu“, jednom od snimljenih koncerata kojim je Art Blakey kročio putem legende. Ime je dobio po numeri Cedara Waltona, koju su odsvirali kao spomen na turneju po Japanu, koju su netom okončali. Slušajući ploču nameće se misao da Blakey ničim ne odskače od ostatka ekipe, koja maestralno odsvirava zadane teme. Ipak, kontekstuirajući stanje jazza u to vrijeme moramo primjetiti da je Blakey bubnjar koji prati i sluša soliste, te prilično individualizira i poosobljava svoju svirku, na uštrb zadanih i propisanih kanona. Podršku u tome slavlju glazbe ima u Workmanu, koji je sjajno odsvirao sve bas dionice te naprosto briljantno odsolirao svojih pet minuta. Uvijek to ponavljam, pa ću i sada, kontrabas treba uzeti u ruke da bi se shvatilo koliko je to težak instrument za sviranje. Treći član ritam sekcije, klavirist Cedar Walton svira upravo onako kako je to jazz kanon u ono vrijeme nalagao, s dodatkom unisonog sviranja sa solistima.
A o solistima u ovoj inkarnaciji skupine zaista ne treba trošiti previše riječi, oni su svoje rekli tada (16. lipnja 1963.) i mnogo puta nakon toga. Mislim da su sva trojica još živući, a Shorter (ipak najveći od njih) postaje velikan jazza kao solist i autor, te sudionik svih mogućih (i nemogućih) formacija i kolaboracija.
Što, na kraju, znači život i djelo Arta Blakeya? Samo se prisjetimo jedne tvrdnje o njemu – spašavao je jazz u vrijeme kada je (sedamdesetih godina 20. stoljeća) polako izdisao.
Youtube: