Glazbena preporuka

Label: Impulse!, Verve Records
Godina izdanja: 2016.
Medij: vinil (3 LP)

Ljubav prema vrhovnom ili vrhunskom biću je vrhunska ljubav, kažu. Vjerujem na riječ, jer kao skeptik mogu voljeti samo osobe koje vidim i osjećam kao predmet ljubavi. Što je kod osoba koje su (duhovno) upoznate s božanskim sasvim isto. Božanska prikazanja, bila fizička ili duhovna, toliko su jaka i prisutna da su stvarna kao i one osobe koje su tu oko nas, koje traže našu pažnju.

Je li ljubav prema božanskom velika sama po sebi i po tome kao takva neostvariva prema ljudskom biću ili je ta ljubav velika upravo zbog činjenice što je okrenuta ili usmjerena prema božanskom, dakle nečemu što je ljubav po definiciji?

Sve civilizacije ili, ako pak hoćete, kulture imaju svoj religijski sustav s vrhunskim bićem ili više njih. U ljudskoj je prirodi živjeti s božanskim patronom koji je predmet straha ali i vrhunske ljubavi. Uopće ne želim raspravljati o tome postoji li nešto ili ne. Ako nečeg ima u ljudskom umu, to i postoji – ako prihvatimo kao aksiom da postojanje nije samo fizički oblik života.

Bog ili božica (zašto ne?) su nam (u mnogo situacija) često bliskiji od onih najbližih koji nas gledaju, razgovaraju s nama, smiju nam se ili se podsmjehuju. Zašto je to tako? Zato jer u transcedenciji s bogom ne strepimo od božanskog odgovora na naše upite. Ne bojimo se njihova odgovora - jer ih već znamo. Oni su nam predočeni već pri upoznavanju, gdje nam je osim straha od božanstva usađena i božanska ljubav koju uvijek dobijamo, tražili je mi ili ne.

John Coltrane je spoznao vrhunsku ljubav i naslovio je A Love Supreme. I zakucao je na nebo suvremene (jazz) glazbe. Ispod toga naslova krije se četrdesetak minuta vrhunske glazbe, odsvirane u totalnom zanosu, u jednom dahu, u jednom danu, 9. prosinca 1964. godine (ako baš hoćete bila je to srijeda). Sve se poklopilo i sjelo na svoje mjesto na jednom jedinom sessionu. Nije to slučajno, dugo se to djelo pripremalo. S jedne strane, svirački se polako sklapao kvartet koji je bio sposoban odsvirati ono što je John Coltrane zamislio, dok je s druge Coltrane svirački i duhovno napredovao točno do toga 9. prosinca 1964. Poklopile se zvijezde, našla se četvorica (uz Coltranea tu su bili McCoy Tyner na klaviru, Jimmy Garrison na basu i Elvin Jones na bubnjevima) u Van Gelderovom studiju u Englewood Cliffsu (New Jersey) i eto ti ga na.

Sve se zna. Tko, s kim, zašto. Bio mi je zanimljiv zapravo onaj drugi dan snimanja, dakle 10. prosinca, kada su se ovoj četvorici pridružili Archie Sheep na saksofonu i Art Davis na basu i odsvirali nekoliko verzija „Acknowledgement“, prve numere na službenom albumu. Na stranu sva objašnjenja i glazbeni doprinosi, osobito Archie Sheepa, jasno mi je zašto je Coltrane odabrao verziju kvarteta. Mističnija glazba, osobnije dionice, njegov tenor saksofon, njegove note, njegove riječi ... To je bio album Johna Coltranea, iskaz njegova osobnog kreda.

Na trostrukom albumu prva ploča sadrži originalnu stereo verziju, druga je mono verzija snimaka koje je Van Gelder davao Coltraneu da presluša kući, a treća je verzija odsvirana u obliku seksteta.

Sve u svemu, zvučni dokumentarac. Srećom, Ravi Coltrane, njegov sin a ujedno i vrhunski saksofonista, vrijedno prebire po očevoj ostavštini.

Youtube:

Label: Columbia
Godina izdanja: 1995.
Medij: CD


Zašto, zapravo, postoje žene? Da nas, prave muškarčine, nerviraju i stalno nam govore kako ne valjamo, kako smo neodgojeni, seljačine, kako smrdimo i kosa nam je prljava. Ko da mi to i sami ne znamo, pa šta ...
Koja je uloga žene u društvu? Da se brine o svome muškarcu, da ga hrani, da mu pere i pegla a da se, na njegov zov, pretvori u podatnu ljubavnicu. Ovakvo „kromanjolsko“ mišljenje o ženi je trebalo zamrijeti vjerojatno još u vrijeme neandertalnog krapinskog pračovjeka (bez da uvrijedim kromanjolce ili neandertalce). Ali dosta takva stava uporno preživljava na ovoj zelenoj planeti kojoj tepamo da je naša. Od američkih stjenjačkih do brdovitih dinaridskih nakupina ganglija proteže se ideja da su žene kao rod/spol niže rangirane od muškaraca. Međutim mnoge, na drugoj strani, kažu da su zapravo one sposobnije od znojnih prasaca koji se valjaju u pivi. Ko da se sposobnost dobiva ili gubi s međunožnim organom.
Dugo su u glazbi vladali muškarci. I još uvijek vladaju (smijem li to reći?). Pa taj znojni muškarac je izmislio kontratenore koji su odrađivali ženske uloge (u ono pravo doba muške prevlasti, kada su nosili čipku oko vrata, izabranim jadnicima bi odcvikali jajca, pa bi ovi pivali ka' slavuji). Danas su kontratenori rijetke i cijenjene cvjećke, a jedan koji mi pada na pamet je i naš sopran i kontratenor Max Emanuel Cenčić. Fala ti bože, emancipacija žena vidljiva je i u tome što su same počele pjevati role koje su prirodno bile namijenjene njima.
Od tih vremena do danas izlilo se mnogo vode a nešto se i promijenilo. Žene su počele pjevati, a odnedavno to mogu raditi i one koje nisu WASP engleskog govornog područja. Prekrasne i predivne dame iz svih krajeva ove naše okrugle ploče koju nastavamo. A jedna od meni najboljih je krasotica iz Azerbejdžana, Aziza Mustafa Zadeh. Em je virtuozica na „ebanovini i bjelokosti“, em pjeva ko velika.
Azizin album iz 1993. godine, pod nazivom „Always“ za mene je bio otkriće pa sam u istom dahu progutao i ovaj iz 1995. godine, „Dance Of Fire“. Nevjerojatno je kako se čovjek iznenadi, koliko god on bio otvorena duha, da žena iz nigdjezemlja stvara (komponira i izvodi) glazbu koja je duhovno i tehnički na vrlo visokoj razini.
Dakle, na albumu gitaru svira Al DiMeola, bas Stanley Clarke i Kai Eckhardt (moj ljubimac), bubnjeve veliki Omar Hakim, sopran i tenor saksofon Bill Evans, te Aziza sama na kljavama i vokalu. Dok je onaj iz 1993. („Always“) bio smireniji, s John Patituccijem na basu i Dave Wecklom na bubnjevima, ovaj je dosta živčan, bliži nekakvoj azerbejdžanskoj melodici. Tome pridonose i glazbenici koji prate Azizu – Omar Hakim je ukopan u zemlju, Kai (uostalom, kao i Clarke) virtuorizira bas dionice na svoj specifičan način, Bill Evans (zajedno s Azizom) reže visoke registre, a katkad i živce. Ali to je Aziza. Šta'š...
Glazba Azize Mustafe Zadeh okuplja one čudne i uvrnute glazboljupce kojima je sve novo – dobro. Sva sila glazbe, iz krajeva koji su još prije dvadesetak godina bili nezamislivi kao napajališta moderne zapadne muzike, danas prekriva globalno tržište. A jedna od prvih u ovome pokretu bila je naša heroina. Otvarala je putove drugim izvođačima, ali i sebe izgrađivala kao vrlo respektabilnu jazz izvođačicu i autoricu iz Azerbejdžana.
Nedostatak testosterona Aziza ne nadoknađuje izljevima estrogena. Jok. Ona lijepo plati one što sam ih nabrojio, pa se izdovolje na svojim instrumentima da uživaoci testosterona mogu uživati (e moj Al Di Meola, a di ti stalno trčiš? Jel' ti nešto pobjeglo?). Estrogenski sastojak Aziza kapa po malo, osjeti se njena nježna ženska rukica na dirkama, ali, kao što to svi mi oženjeni i priženjeni znamo, ta prividno nježna rukica zna opaliti teže i glasnije od muške kada se to njoj hoće. A često joj se hoće. Samo nije svjesna te želje. Vječna borba prirode i civilizacije (odgoja) ...

Žene. Pih.

Youtube:

Label: Klimt Records
Godina izdanja: 2013. (reizdanje), 1970. (orig. izdanje)
Medij: vinil (2 LP)


Smisao stvaranja i sviranja glazbe isti je kao i smisao življenja. Kako ne možeš živjeti bez života, tako ne možeš svirati bez glazbe. Toliko glupo a toliko istinito. Istina se po tome, dakle, i to naročito ona o najdubljim sferama života, nalazi tik uz ljudsku glupost i banalnost. Zbog čega je to tako? Pa zato, predmnijevam, što je život u svojoj biti jednostavan a u svome korijenu primitivan.

Kako je već rečeno o ljubavi u glazbi, tako se može govoriti i o životu, njegovu smislu i principima na kojima ta prirodna pojava (život!) opstoji. Čiji ćemo život nazvati uzornim? Svetački? Anđeoski? ... Kako ćemo odrediti parametre po kojima trebamo ocijeniti uzornost nečijeg postojanja? Na kraju krajeva, kada dobro razmislim, meni su veće face pali anđeli od onih koji su ostali na nebu.

Tako je i s glazbom. Tko određuje da je neka glazba kvalitetna? Je li znanje nota, znanje ritmike, znanje harmonije i melodike, znanje progresije i slične tričarije dovoljno da bi se stvarala kvalitetna glazba? Uostalom što je to kvalitetna glazba? Ona koja se meni sviđa? Ili ona koja se sviđa većini? Ili pak manjini? Ovo su neodgovoriva pitanja jer su u svome počelu krivo postavljena. Kako se više ne postavljaju pitanja što je život, tako se više ne postavljaju ni pitanja što je glazba. Sada su u modi pitanja zašto je život ili zašto glazba? Ona prva pitanja su passé jer na njih postoji toliko odgovora koliko ima ljudi koji razmišljaju. I nužno stvaraju definiciju koja se približava prvotnoj božanskoj nakani. Ali kada Što pretvorimo u Zašto, prebacujemo moždane zavijutke na pokušaj objašnjenja koje je vrlo blisko estetici.

Kaže sin, koji je nužno primoran slušati što i ja, da ovo nije glazba. Pitam, a što je? Kaže mi, sve što je suprotno od ovoga. Ali mi iskusni, koji smo pročitali dvije tri pametne i proživjeli nešto dana u životu, znamo da sve što je suprotno jest ujedno i suprotno od suprotnosti. Odnosno, u ovome slučaju, suprotno od glazbe je upravo glazba.

The Trio, odnosno John Surman na bariton i sopran saksofonu, Barre Phillips na kontrabasu te Stu Martin na bubnjevima, skupina je koja je stvarala i izvodila onu suprotnost glazbi, u ovome slučaju free jazz. Njihov album The Trio upravo je glazbena fantazija, koja vas može odvesti gdje god poželite. Neopterećeni kontekstom, obvezujućim ritmom ili melodijom, možete, slušajući ovaj dupli LP, mentalno putovati bespućima povijesne zbiljnosti.

Sva tri svirača maestralno vladaju svojim instrumentom i, zvali mi to free jazz ili suvremena glazba, zapanjuje činjenica da je ovaj glazbeni zapis odsviran 1970. godine. Jedan Englez (Surman) i dva Amera, od kojih jedan živi u Francuskoj (Barre) a drugi je nažalost već 26 godina među anđelima (koji nisu pali) sviraju kao da su odrasli u istoj ulici, pače u istome ulazu jedne zgrade. Homogenost svirke i smisao koji se pronalazi u čestom besmislu njihove virtuoznosti mene osobno privlači kao mačku vrela kaša. Što to u svojoj glazbi ima The Trio a nema, primjerice, Boney M? Nemam pojma. Možda je lakše pitanje - a što to The Trio nema a Boney M ima? Nema čvrsti i konzistentni ritam, nema pamtljivu melodiju ni očekivani harmonijski niz sa zadanom progresijom. Dakle, nema ništa od osnovnih postulata suvremene glazbe koje, očito, Boney M ima. A obe skupine izvode glazbu - jedni, istina, anti-glazbu (Boney M) a drugi ne-glazbu koja je, kako smo već rekli, druga strana glazbe (The Trio).

Obilježivši sedamdesete, do pogibije Stu Martina, The Trio je bio predvodnik suvremena izričaja u jazz glazbi bez želje za povlađivanjem ili uspjehom pod svaku cijenu. Važno je da su dva preživjela člana ovoga trija i danas aktivni i da još uvijek beskompromisno sviraju ono što mnogi iz neznanja ne zovu glazbom.

I za kraj – privlači me sve što ne razumijem. To me uvijek i nanovo podsjeća kako sam malen.