Glazbena preporuka

Label: ACT Company
Godina izdanja: 2001.
Medij: CD

Ljubav određuje kompleksan odnos muškarca i žene. Taj odnos se ne nameće, već prešutno dogovara. Obje uloge su važne – i muškarca i žene. Zbog čega? Što muškarca određuje kao takva a što ženu kao takvu? Sigurno ne nešto fizički, što bi većina odmah bubnila. Određuje ih način razmišljanja, prihvaćanja problema i njihovo rješavanje. Muškarac je muško u glavi, isto kao što je to i žena. Mentalni su to polovi, koji moraju biti razdvojeni a, opet, ne mogu jedan bez drugoga, jer onda naprosto ne bi postojali kao takvi.

Da nema ljubavi ne bi bilo mnogih ratova, ali ni najljepše poezije i glazbe ... OK, neka ratova ako bez njih ne može. Njih i tako vodi mržnja, crna strana ljubavi. Ostaje nam, eto, poezija i glazba.

Znate za onaj osjećaj „leptirića“ u stomaku (zašto su ih stavili u stomak, kada su oni zasigurno u glavi!?), za nenadani osmijeh na ulici ili radnome mjestu, za radost u prsima nalik letenju ...? To je ljubav.

Ljubav ima najbolje namjere, iskonski je radosna ali često završava tužnim tonovima – i tada je za umjetnost najpodatnija. A kada pad u bezdan, ništavilo i neprekinutu bol prekine misao tuge, tada pad zastaje a u onih kojima je to suđeno nastaje snoviđenje u obliku stihova ili zvukova. Ljubav se ovaploćuje mentalnim oblicima jer je i sama proizvod ljudske mašte, čista uobrazilja.

U ljubavi je najčešće pitanje, kojeg se ne dotakne većina njenih konzumenata, koga prevariti – sebe ili drugoga. Prevariti drugoga je strašni krimen ali varanje sebe podliježe pod još veći, božanski usud (u svemu se varamo, pa što ne bi i u ljubavi?). Ali, varajući sebe opet varamo i druge. I to bolnije i dublje ...

Eto dragi moji, o ovome se radi na albumu Larsa Danielssona i Leszek Mozdzera, pod nazivom „Pasodoble“. Tako sam ga barem ja čuo. Izdan 2007. godine, moj je ljubimac u kategoriji instrumentalnih dueta. Šveđanin Lars Danielsson ovdje ne svira kontrabas, on ga naprosto pjeva. Njegova muzikalnost i melodičnost svrstava ga u velikane suvremenog europskog jazza. Njegov kolega, Poljak Leszek Mozdzer svira klavir na sličan način, ali klavir je takav instrument pa ga neću toliko hvaliti.

Pasodoble, naziv albuma, je zapravo naziv španjolskog plesa (doslovno „dupli korak“) koji seže tamo negdje iz 16. stoljeća. Španjolska je ovdje zapravo prilično prisutna po ugođaju, a katkad i po mjeri i ritmici.

I sve bi im oprostio, album bi pospremio na neko sigurno mjesto, kada na njemu ne bi bila skladba (stvar?) „Reminder“. Prekrasna glazba, odsvirana s toliko sjete, da je se ne mogu osloboditi. Njih dvoje vode muško – ženske razgovore, mazna šaputanja, sjetne naoblake ... Vodila me pjesma kroz mnoga stanja, davala mi piti kada sam bio žedan tuge. I baš ovdje Lars ima dionicu za pamćenje, odsviranu s toliko energetskog naboja da se, slušajući ga, počnem pitati o njegovu maskulinstvu. Posljedično, uvijek dođem do istoga odgovora – prava muškarčina tugu jede žličicom a sreću grabi zaimačom.

I zapamtite, da bi spoznao sreću moraš upoznati tugu. Da bi je mogao prepoznati - jer mnogi prođu kraj svoje sreće a da je i ne primjete.


PS. A sada pročitajte ponovo slušajući skladbu Reminder

Label: Sony/Columbia/Legacy/Music On Vinyl
Godina izdanja: 2011.
Medij: vinil (dupli)

Velikani su veliki.
To je, predmnijevam, u ovoj tvrdnji jedino neosporno. Ono oko čega se moramo dogovoriti je zbog čega su veliki. Zbog glazbe koju su izvodili, zbog inovacija koje su uvodili, zbog doprinosa pristupu instrumentu kojega sviraju ili nečeg drugoga ... Ili, jednostavno, zbog svega.

Miles Davis je veliki jazz trubač, koji je imao nekoliko peakova u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Vrijeme oko „Bitches Brew“ albuma i ljudi koji su tada bili angažirani u njegovu bendu tvorilo je revoluciju i jazz-meets-rock situaciju. Fusion ili kako se onda govorilo jazz-rock.

O Milesu Davisu i ekipi u njegovoj pratnji, pa i o osnovnom (studijskom) albumu o kojemu u ovoj prilici pobliže govorimo (pa i onima prije i nakon njega) gotovo svi koje zanima jazz sve znaju. U krajnjem slučaju postoji i Milesova odlična biografija (Miles Davis & Quincy Troupe „Miles-autobiografija“, u nas izdana 2011.), u kojoj je na zanimljiv i izravan način sve rečeno, a da ne spominjemo Interplet na kojemu o ovoj temi postoji nepregledno vrelo tekstova.

Kako je rečeno, ovaj „Bitches Brew Live“ album nastaje u vrijeme oko osnovnog (studijskog) albuma. Prve tri numere su snimljene na Newport Jazz Festivalu 5. srpnja 1969. godine (dakle, pola godine prije snimanja i izdavanja studijskog „Bitches Brew“), a ostalih šest na Isle of Wight 29. kolovoza 1970. godine (više od godine nakon onih prvih snimaka i sedam mjeseci nakon izdavanja studijskog „Bitches Brew“). U redu, album smo smjestili u vrijeme i prostor, što je vrlo važno jer je ovo dokument vremena, glazbenih promjena i svojevrsne revolucije u jazzu.

Zašto revolucije? Upravo zato jer je Milesu postalo dosadno, te je odlučio elektrificirati jazz (uvodi, primjerice, električni klavir i gitaru), što je u to vrijeme bilo bogohulno, te odbacuje jazz ritmiku u korist rock ritmova, itd, itd. U ono vrijeme 1969/1970. godine glazba Milesa Davisa zvuči bliže prog rocku nego jazzu. To je vragec i htio, a i isplatilo mu se. Studijski „Bitches Brew“ je prodao u milionskoj nakladi.

Vratimo se mi „Live“ albumu. Ljudi moji, što on prekratko traje – glazba je zarazna, odlično odsvirana i snimljena. Od tri strane vinila (četvrta strana je svojevrsni picture disc) meni osobno je prva najdraža. To je snimak s Newporta na kojemu bend svira u formi kvarteta, jer je Shorter zaglavio negdje u prometnoj gužvi. Dakle, tu nastupaju: Miles na trubi, Chick Corea na električnom klaviru, Dave Holland na basu i Jack DeJohnette na bubnjevima. Sve dionice koje inače svira Shorter odsvirali su Miles ili Corea. Odlično. Miles se naročito iskazao u ovome dijelu.

Sekcija s Isle of Wight nastupa u sastavu: Miles na trubi, Gary Bartz na saksofonu, Chick Corea na el. klaviru, Keith Jarrett na orguljama, Dave Holland na basu, Jack DeJohnette na bubnjevima i Airto Moreira na udaraljkama.

Kada pribrojimo i glazbenike koji su svirali na studijskom „Bitches Brew“, otvara se pogled na tadašnju budućnost ili današnju povijest jazza i fusiona ili jazz-rocka. Pametnome dovoljno.
Album je izdan 2011. godine, prilično je skromno opremljen, jedino što ima knjižicu na 12 stranica u kojoj se tekstom i fotografijama govori o vremenu koncerata.

Producent je legendarni Teo Macero.
Treba li još što reći u prilog ovome live albumu? Mislim da ne, preporuka je razumljiva sama po sebi, riječi su suvišne jer su Miles i njegov „Bitches Brew“ toliko puta bili tema različitih napisa da se skoro pa nema što nova reći.

Zato jednostavno uživajte slušajući. Ili slušajte uživajući.

Label: Swan Song
Godina izdanja: 2015. (1976.)
Medij: vinil

'Ko o kome a ja o Zeppelinima.
Ovih dana reizdana su na vinilu tri posljednja njihova albuma – „Presence“, „In Through the Out Door“ i „Coda“. Jedini album koji nije reizdan na vinilu ostaje, dakle, „The Song Remains The Same“. Ne sumnjam da će i to vidjeti dana.
Od ova tri posljednja albuma, „Presence“ je vidljivi favorit, na kojemu se čuje i osjeća bend u cjelosti i u svojoj snazi, autorskoj i sviračkoj. Već je „In Through the Out Door“ projekt samo Planta i Jonesa, dok su se ona dva vraga, Page i Bonham, gušili u ovisnosti o alkoholu i narkoticima. Jones je sve napisao i odsvirao, Plant otpjevao a ona dvojica se, valjda u trenucima lucidnosti, priključila i napravila album. Naposljetku, album „Coda“ skup je neobjavljenih starijih snimaka, jer je izdan dvije godine nakon nesretne smrti bubnjara Johna Bonhama.

Da se odmah razumijemo, moj pristup grupi Led Zeppelin je ovaj: prva četiri albuma su prvoklasni hard rock albumi (meni najdraži od svih u to vrijeme), peti „Houses of the Holy“ je odlični hard rock uradak velikoga benda i, praktički, priprema za ... tu, tu-tu, tuuuu ... genijalni, briljantni, nikad više dosegnuti šesti album, dupli „Physical Graffiti“.
Kada UNESCO, kroz svoj program zaštite nematerijalne kulture, počne štititi rock glazbu i upisivati je u svoje arhive kao kulturno dobro čovječanstva, ovaj album ću osobno predložiti za upis. Nakon njega dolazi druga faza Zeppelina u kojoj dominira album „Presence“.

Nikada nisam imao nekakav drugi snimak osim onih službenih, pa čak i sada kada se izdavaju proširene i sve ostale verzije, opet imam samo ono što su sedamdesetih četvorica iz benda smatrali potrebnim objaviti. Točno onako kako su, u kakvom god stanju da su bili, zamislili i ostvarili ONDA. Jer ih je to pretvorilo u legende. To što su se oni očistili i počeli razmišljati smisleno nije argument koji daje za pravo tvrdnji da su sada sposobniji promišljati rock. Želite biti u trendu ali slušati glazbu koja odgovara vašim godinama (pedesetima ili šezdesetima)? Ostavite se onda Zeppelina i slušajte Pat Metheny-a.
Dakle, „Presence“. Album na kojemu su još htjeli i mogli. Plant je dosta toga otpjevao iz invalidskih kolica (nešto ranije doživio je automobilsku nesreću), a Page preuzima sve u svoje ruke.

Dosta čudan album, pa i čak omot sa onom crnom „stvari“ koja se nalazi na svim fotografijama.
Divota je čuti kako je ritam sekcija (Bonham i Jones) sposobna odsvirati sve što gazda zamisli. Bubanj i bas čine nedjeljivu cjelinu s gitarom. A glas Planta je, kao i uvijek, negdje sa strane, pliva između rifova – kao da ga se ne tiče ništa osim ključa i tonaliteta u kojem oni sviraju a on, eto, pjeva. I to su zapravo Zeppelini. Ništa bolji, ništa ljepši, ništa savršeniji od drugih – jednostravno su drukčiji.

Osim vrhunske glazbe, jake karizme gitariste te božanskog statusa pjevača, milijune štovatelja i pristalica benda privlačio je i metajezik Led Zeppelina koji je kao fluid plutao oko benda i glazbe koju je stvarao. Čarobnjaštvo, mitologija, vradžbine – sve je to upakirano u proizvod koji se prodavao van svake mjere. Pa ti ostani normalan.
Album „Presence“ krcat je jakim pjesmama. Izdvojio bio „Nobody's Fault But Mine“, „Candy Store Rock“ i prekrasnu bluesy baladu „Tea For One“ (baš u ovoj numeri Zeppelini su baš 100% Zeppelini).
Poslušavši album čovjek se iznenadi kako je to bila i jest dobra glazba. Ništa čudna da su bili svjetski fenomen. I kada ih nije išlo bili su koplje ispred drugih. Takvom dojmu može se zahvaliti i današnje srozavanje glazbe kada DJ-evi „sviraju“ a ekipa, nakljukana raznim jeftinim podizačima, cijelu noć skače da se ujutro ne bi sjećali u kojem su gradu bili a kamoli što su slušali. Mnogo današnje popularne glazbe se ne može opisati, a kamoli zapamtiti.

Svestan sam toga da su Zeppelini mojoj i još pokojoj generaciji značili mnogo. Također sam svjestan i toga da većini mladih oni danas ne znače ama baš ništa. Njima se danas prodaje nešto drugo. Bolje?