The Trio - The Trio
Label: Klimt Records
Godina izdanja: 2013. (reizdanje), 1970. (orig. izdanje)
Medij: vinil (2 LP)
Smisao stvaranja i sviranja glazbe isti je kao i smisao življenja. Kako ne možeš živjeti bez života, tako ne možeš svirati bez glazbe. Toliko glupo a toliko istinito. Istina se po tome, dakle, i to naročito ona o najdubljim sferama života, nalazi tik uz ljudsku glupost i banalnost. Zbog čega je to tako? Pa zato, predmnijevam, što je život u svojoj biti jednostavan a u svome korijenu primitivan.
Kako je već rečeno o ljubavi u glazbi, tako se može govoriti i o životu, njegovu smislu i principima na kojima ta prirodna pojava (život!) opstoji. Čiji ćemo život nazvati uzornim? Svetački? Anđeoski? ... Kako ćemo odrediti parametre po kojima trebamo ocijeniti uzornost nečijeg postojanja? Na kraju krajeva, kada dobro razmislim, meni su veće face pali anđeli od onih koji su ostali na nebu.
Tako je i s glazbom. Tko određuje da je neka glazba kvalitetna? Je li znanje nota, znanje ritmike, znanje harmonije i melodike, znanje progresije i slične tričarije dovoljno da bi se stvarala kvalitetna glazba? Uostalom što je to kvalitetna glazba? Ona koja se meni sviđa? Ili ona koja se sviđa većini? Ili pak manjini? Ovo su neodgovoriva pitanja jer su u svome počelu krivo postavljena. Kako se više ne postavljaju pitanja što je život, tako se više ne postavljaju ni pitanja što je glazba. Sada su u modi pitanja zašto je život ili zašto glazba? Ona prva pitanja su passé jer na njih postoji toliko odgovora koliko ima ljudi koji razmišljaju. I nužno stvaraju definiciju koja se približava prvotnoj božanskoj nakani. Ali kada Što pretvorimo u Zašto, prebacujemo moždane zavijutke na pokušaj objašnjenja koje je vrlo blisko estetici.
Kaže sin, koji je nužno primoran slušati što i ja, da ovo nije glazba. Pitam, a što je? Kaže mi, sve što je suprotno od ovoga. Ali mi iskusni, koji smo pročitali dvije tri pametne i proživjeli nešto dana u životu, znamo da sve što je suprotno jest ujedno i suprotno od suprotnosti. Odnosno, u ovome slučaju, suprotno od glazbe je upravo glazba.
The Trio, odnosno John Surman na bariton i sopran saksofonu, Barre Phillips na kontrabasu te Stu Martin na bubnjevima, skupina je koja je stvarala i izvodila onu suprotnost glazbi, u ovome slučaju free jazz. Njihov album The Trio upravo je glazbena fantazija, koja vas može odvesti gdje god poželite. Neopterećeni kontekstom, obvezujućim ritmom ili melodijom, možete, slušajući ovaj dupli LP, mentalno putovati bespućima povijesne zbiljnosti.
Sva tri svirača maestralno vladaju svojim instrumentom i, zvali mi to free jazz ili suvremena glazba, zapanjuje činjenica da je ovaj glazbeni zapis odsviran 1970. godine. Jedan Englez (Surman) i dva Amera, od kojih jedan živi u Francuskoj (Barre) a drugi je nažalost već 26 godina među anđelima (koji nisu pali) sviraju kao da su odrasli u istoj ulici, pače u istome ulazu jedne zgrade. Homogenost svirke i smisao koji se pronalazi u čestom besmislu njihove virtuoznosti mene osobno privlači kao mačku vrela kaša. Što to u svojoj glazbi ima The Trio a nema, primjerice, Boney M? Nemam pojma. Možda je lakše pitanje - a što to The Trio nema a Boney M ima? Nema čvrsti i konzistentni ritam, nema pamtljivu melodiju ni očekivani harmonijski niz sa zadanom progresijom. Dakle, nema ništa od osnovnih postulata suvremene glazbe koje, očito, Boney M ima. A obe skupine izvode glazbu - jedni, istina, anti-glazbu (Boney M) a drugi ne-glazbu koja je, kako smo već rekli, druga strana glazbe (The Trio).
Obilježivši sedamdesete, do pogibije Stu Martina, The Trio je bio predvodnik suvremena izričaja u jazz glazbi bez želje za povlađivanjem ili uspjehom pod svaku cijenu. Važno je da su dva preživjela člana ovoga trija i danas aktivni i da još uvijek beskompromisno sviraju ono što mnogi iz neznanja ne zovu glazbom.
I za kraj – privlači me sve što ne razumijem. To me uvijek i nanovo podsjeća kako sam malen.