Glazbena preporuka


Miles Davis – Bitches Brew Live - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Miles Davis – Bitches Brew Live

Label: Sony/Columbia/Legacy/Music On Vinyl
Godina izdanja: 2011.
Medij: vinil (dupli)


Velikani su veliki.
To je, predmnijevam, u ovoj tvrdnji jedino neosporno. Ono oko čega se moramo dogovoriti je zbog čega su veliki. Zbog glazbe koju su izvodili, zbog inovacija koje su uvodili, zbog doprinosa pristupu instrumentu kojega sviraju ili nečeg drugoga ... Ili, jednostavno, zbog svega.

Miles Davis je veliki jazz trubač, koji je imao nekoliko peakova u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Vrijeme oko „Bitches Brew“ albuma i ljudi koji su tada bili angažirani u njegovu bendu tvorilo je revoluciju i jazz-meets-rock situaciju. Fusion ili kako se onda govorilo jazz-rock.

O Milesu Davisu i ekipi u njegovoj pratnji, pa i o osnovnom (studijskom) albumu o kojemu u ovoj prilici pobliže govorimo (pa i onima prije i nakon njega) gotovo svi koje zanima jazz sve znaju. U krajnjem slučaju postoji i Milesova odlična biografija (Miles Davis & Quincy Troupe „Miles-autobiografija“, u nas izdana 2011.), u kojoj je na zanimljiv i izravan način sve rečeno, a da ne spominjemo Interplet na kojemu o ovoj temi postoji nepregledno vrelo tekstova.

Kako je rečeno, ovaj „Bitches Brew Live“ album nastaje u vrijeme oko osnovnog (studijskog) albuma. Prve tri numere su snimljene na Newport Jazz Festivalu 5. srpnja 1969. godine (dakle, pola godine prije snimanja i izdavanja studijskog „Bitches Brew“), a ostalih šest na Isle of Wight 29. kolovoza 1970. godine (više od godine nakon onih prvih snimaka i sedam mjeseci nakon izdavanja studijskog „Bitches Brew“). U redu, album smo smjestili u vrijeme i prostor, što je vrlo važno jer je ovo dokument vremena, glazbenih promjena i svojevrsne revolucije u jazzu.

Zašto revolucije? Upravo zato jer je Milesu postalo dosadno, te je odlučio elektrificirati jazz (uvodi, primjerice, električni klavir i gitaru), što je u to vrijeme bilo bogohulno, te odbacuje jazz ritmiku u korist rock ritmova, itd, itd. U ono vrijeme 1969/1970. godine glazba Milesa Davisa zvuči bliže prog rocku nego jazzu. To je vragec i htio, a i isplatilo mu se. Studijski „Bitches Brew“ je prodao u milionskoj nakladi.

Vratimo se mi „Live“ albumu. Ljudi moji, što on prekratko traje – glazba je zarazna, odlično odsvirana i snimljena. Od tri strane vinila (četvrta strana je svojevrsni picture disc) meni osobno je prva najdraža. To je snimak s Newporta na kojemu bend svira u formi kvarteta, jer je Shorter zaglavio negdje u prometnoj gužvi. Dakle, tu nastupaju: Miles na trubi, Chick Corea na električnom klaviru, Dave Holland na basu i Jack DeJohnette na bubnjevima. Sve dionice koje inače svira Shorter odsvirali su Miles ili Corea. Odlično. Miles se naročito iskazao u ovome dijelu.

Sekcija s Isle of Wight nastupa u sastavu: Miles na trubi, Gary Bartz na saksofonu, Chick Corea na el. klaviru, Keith Jarrett na orguljama, Dave Holland na basu, Jack DeJohnette na bubnjevima i Airto Moreira na udaraljkama.

Kada pribrojimo i glazbenike koji su svirali na studijskom „Bitches Brew“, otvara se pogled na tadašnju budućnost ili današnju povijest jazza i fusiona ili jazz-rocka. Pametnome dovoljno.
Album je izdan 2011. godine, prilično je skromno opremljen, jedino što ima knjižicu na 12 stranica u kojoj se tekstom i fotografijama govori o vremenu koncerata.

Producent je legendarni Teo Macero.
Treba li još što reći u prilog ovome live albumu? Mislim da ne, preporuka je razumljiva sama po sebi, riječi su suvišne jer su Miles i njegov „Bitches Brew“ toliko puta bili tema različitih napisa da se skoro pa nema što nova reći.

Zato jednostavno uživajte slušajući. Ili slušajte uživajući.


Led Zeppelin – Presence - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Led Zeppelin – Presence

Label: Swan Song
Godina izdanja: 2015. (1976.)
Medij: vinil


'Ko o kome a ja o Zeppelinima.
Ovih dana reizdana su na vinilu tri posljednja njihova albuma – „Presence“, „In Through the Out Door“ i „Coda“. Jedini album koji nije reizdan na vinilu ostaje, dakle, „The Song Remains The Same“. Ne sumnjam da će i to vidjeti dana.
Od ova tri posljednja albuma, „Presence“ je vidljivi favorit, na kojemu se čuje i osjeća bend u cjelosti i u svojoj snazi, autorskoj i sviračkoj. Već je „In Through the Out Door“ projekt samo Planta i Jonesa, dok su se ona dva vraga, Page i Bonham, gušili u ovisnosti o alkoholu i narkoticima. Jones je sve napisao i odsvirao, Plant otpjevao a ona dvojica se, valjda u trenucima lucidnosti, priključila i napravila album. Naposljetku, album „Coda“ skup je neobjavljenih starijih snimaka, jer je izdan dvije godine nakon nesretne smrti bubnjara Johna Bonhama.

Da se odmah razumijemo, moj pristup grupi Led Zeppelin je ovaj: prva četiri albuma su prvoklasni hard rock albumi (meni najdraži od svih u to vrijeme), peti „Houses of the Holy“ je odlični hard rock uradak velikoga benda i, praktički, priprema za ... tu, tu-tu, tuuuu ... genijalni, briljantni, nikad više dosegnuti šesti album, dupli „Physical Graffiti“.
Kada UNESCO, kroz svoj program zaštite nematerijalne kulture, počne štititi rock glazbu i upisivati je u svoje arhive kao kulturno dobro čovječanstva, ovaj album ću osobno predložiti za upis. Nakon njega dolazi druga faza Zeppelina u kojoj dominira album „Presence“.

Nikada nisam imao nekakav drugi snimak osim onih službenih, pa čak i sada kada se izdavaju proširene i sve ostale verzije, opet imam samo ono što su sedamdesetih četvorica iz benda smatrali potrebnim objaviti. Točno onako kako su, u kakvom god stanju da su bili, zamislili i ostvarili ONDA. Jer ih je to pretvorilo u legende. To što su se oni očistili i počeli razmišljati smisleno nije argument koji daje za pravo tvrdnji da su sada sposobniji promišljati rock. Želite biti u trendu ali slušati glazbu koja odgovara vašim godinama (pedesetima ili šezdesetima)? Ostavite se onda Zeppelina i slušajte Pat Metheny-a.
Dakle, „Presence“. Album na kojemu su još htjeli i mogli. Plant je dosta toga otpjevao iz invalidskih kolica (nešto ranije doživio je automobilsku nesreću), a Page preuzima sve u svoje ruke.

Dosta čudan album, pa i čak omot sa onom crnom „stvari“ koja se nalazi na svim fotografijama.
Divota je čuti kako je ritam sekcija (Bonham i Jones) sposobna odsvirati sve što gazda zamisli. Bubanj i bas čine nedjeljivu cjelinu s gitarom. A glas Planta je, kao i uvijek, negdje sa strane, pliva između rifova – kao da ga se ne tiče ništa osim ključa i tonaliteta u kojem oni sviraju a on, eto, pjeva. I to su zapravo Zeppelini. Ništa bolji, ništa ljepši, ništa savršeniji od drugih – jednostravno su drukčiji.

Osim vrhunske glazbe, jake karizme gitariste te božanskog statusa pjevača, milijune štovatelja i pristalica benda privlačio je i metajezik Led Zeppelina koji je kao fluid plutao oko benda i glazbe koju je stvarao. Čarobnjaštvo, mitologija, vradžbine – sve je to upakirano u proizvod koji se prodavao van svake mjere. Pa ti ostani normalan.
Album „Presence“ krcat je jakim pjesmama. Izdvojio bio „Nobody's Fault But Mine“, „Candy Store Rock“ i prekrasnu bluesy baladu „Tea For One“ (baš u ovoj numeri Zeppelini su baš 100% Zeppelini).
Poslušavši album čovjek se iznenadi kako je to bila i jest dobra glazba. Ništa čudna da su bili svjetski fenomen. I kada ih nije išlo bili su koplje ispred drugih. Takvom dojmu može se zahvaliti i današnje srozavanje glazbe kada DJ-evi „sviraju“ a ekipa, nakljukana raznim jeftinim podizačima, cijelu noć skače da se ujutro ne bi sjećali u kojem su gradu bili a kamoli što su slušali. Mnogo današnje popularne glazbe se ne može opisati, a kamoli zapamtiti.

Svestan sam toga da su Zeppelini mojoj i još pokojoj generaciji značili mnogo. Također sam svjestan i toga da većini mladih oni danas ne znače ama baš ništa. Njima se danas prodaje nešto drugo. Bolje?


Clark Terry - Portraits - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Clark Terry - Portraits

Label: Chesky Records (kat. br. JD2)
Godina izdanja: 1989.
Medij: vinil


Sve češće smrti poznatih i priznatih rock i jazz izvođača ne daju dovoljno vremena i prostora u odluci kome posvetiti koju prigodnu. Nekako mi je najviše tuge izazvala smrt Clark Terry-ja, starca umorna od borbe s dijabetesom, od kojega je na kraju i podlegao 21. veljače u 95-oj godini života. Iako već nekih pet godina glazbeno neaktivan, Terry nikako nije bio nevidljiv, osobito na polju edukacije mladih jazzera. A razna reizdanja, već objavljena ili tek pripremljena, kao da su očekivala neizbježno. I eto, sada je vječnost preuzela još jednoga.

Razmišljajući što predstaviti kao svojevrsni In memorian velikanu jazz krilnice, dvoumio sam se između reizdanja „Everything's Mellow“ (originalno objavljenog 1961. godine), meni dragog albuma „Jazz Idea“ iz 1972. godine u izvedbi Terry Clarka & Bob Brookmeyer Quinteta, značajnog „Stabilisation Blues“ iz 1983. godine u izdanju Jugotona i u izvedbi Terry Clarka & B.P. Conventiona ili, pak, ovoga o kojem zapravo govorim.

Kraj osamdesetih je već vrlo zrela faza ovoga značajnog trubača i začetnika korištenja krilnice u jazzu. Cijeli bend, koji se uz Clarka Terry-ja (truba i krilnica) sastoji od iskusnih i odličnih jazzera Dona Friedmana (klavir), Victora Gaskina (kontrabas) i Lewisa Nasha (bubnjevi), vrlo samouvjereno i suvereno svira standarde posvećene veličinama jazz trube. Kako je Clark Terry u osamdesetima snimio mnoštvo ploča, što kao lider što kao sideman, u odličnoj je formi i njegova truba zvuči lirski i poetično. Iako kažu da je bio šaljivac, njegov ton i melodija, način fraziranja i izdah u meni uvijek i nanovo bude melankonične misli. Odličan je i u pjevnim brojevima, jer što je trubač ako ne može otpjevati ono što mora odsvirati.

Posebno me se dojmio kontrabasista Victor Gaskin, odličan tehničar sa izvrsnim solo pasažima, čovjek koji se pročuo kao basista Jazz Crusadersa a postao najpoznatiji kao basista Cannonball Adderleya. Bubnjar Lewis Nash je klasični jazz swing bubnjar, koji je do danas nalupao više od 400 snimljenih ploča – valjda to nešto govori o njegovoj kvaliteti. I na kraju kratkog predstavljanja benda, treba naglasiti ulogu Don Friedmana, vrlo podcijenjenog i prilično nepoznatog jazz klavirista. Svirao je točno onoliko koliko je trebao, nije se nametao nepotrebnim soliranjem, zapravo je pravi prateći instrument, uz dodatno fraziranje kao ispomoć solo instumentu - jazz trubi, koja vodi melodiju i solažu. Ha, ako se ne guraš, nećeš ni uspjeti, zar ne?

Sve u svemu, odlična ploča, odsvirana na nivou očekivanoga, s producentskom palicom Davida i pripomoći Normana Chesky-ja, koji jamče kvalitetu, pa čak ona bila tehnički ostvarena u zori digitalne ere.

Nešto o ploči: www.discogs.com/Clark-Terry-Portraits/release/2898422

Malo na Youtube:



Arhiva stranica:   << Prev   1   2   3  4  5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   Next >>

NOVO U FORUMU

Zadnjih 8 postova
Forum: Audio komponente
- Stigla komponenta veoma lijepa
Forum: Uradi sam
- Strujni kabel
Forum: Audio komponente
- Zvučnički kabeli za OPERE
Forum: Vinyl
- Koje LP-e slušate?
Forum: CD i ostali mediji
- Što slušate?
Forum: Vinyl
- Vratio se gramofon
Forum: Uradi sam
- DIJELOVI: TREBA MI...
Forum: Retro audio
- RIZ 604 UKV Radio

UPRAVO SE ČITA


Zagreb Audio Video Show 2012
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Hi-Fi sajam, Reportaža
napisao: žac
Sota Comet
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Gramofon
napisao: Nenad Grakalić
Otišao je velikan audija
Tip članka: Ostalo
Kategorija: In memoriam
napisao:
Micromega MyDAC
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Asinhroni USB DAC
napisao: Baxa
Kuzma - 30 godina na vrhu
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Događaji, Reportaža
napisao: Nenad Grakalić

POSLJEDNJE NOVOSTI

Stoljeće točnosti zvuka - 100 godina Ortofona
Nova Monitor Audio Monitor serija
JAMO Studio 8 Series Dolby® Atmos
What HiFi ? nagrade za 2017. godinu