Miles Davis – Bitches Brew Live
Label: Sony/Columbia/Legacy/Music On Vinyl
Godina izdanja: 2011.
Medij: vinil (dupli)
Velikani su veliki.
To je, predmnijevam, u ovoj tvrdnji jedino neosporno. Ono oko čega se moramo dogovoriti je zbog čega su veliki. Zbog glazbe koju su izvodili, zbog inovacija koje su uvodili, zbog doprinosa pristupu instrumentu kojega sviraju ili nečeg drugoga ... Ili, jednostavno, zbog svega.
Miles Davis je veliki jazz trubač, koji je imao nekoliko peakova u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Vrijeme oko „Bitches Brew“ albuma i ljudi koji su tada bili angažirani u njegovu bendu tvorilo je revoluciju i jazz-meets-rock situaciju. Fusion ili kako se onda govorilo jazz-rock.
O Milesu Davisu i ekipi u njegovoj pratnji, pa i o osnovnom (studijskom) albumu o kojemu u ovoj prilici pobliže govorimo (pa i onima prije i nakon njega) gotovo svi koje zanima jazz sve znaju. U krajnjem slučaju postoji i Milesova odlična biografija (Miles Davis & Quincy Troupe „Miles-autobiografija“, u nas izdana 2011.), u kojoj je na zanimljiv i izravan način sve rečeno, a da ne spominjemo Interplet na kojemu o ovoj temi postoji nepregledno vrelo tekstova.
Kako je rečeno, ovaj „Bitches Brew Live“ album nastaje u vrijeme oko osnovnog (studijskog) albuma. Prve tri numere su snimljene na Newport Jazz Festivalu 5. srpnja 1969. godine (dakle, pola godine prije snimanja i izdavanja studijskog „Bitches Brew“), a ostalih šest na Isle of Wight 29. kolovoza 1970. godine (više od godine nakon onih prvih snimaka i sedam mjeseci nakon izdavanja studijskog „Bitches Brew“). U redu, album smo smjestili u vrijeme i prostor, što je vrlo važno jer je ovo dokument vremena, glazbenih promjena i svojevrsne revolucije u jazzu.
Zašto revolucije? Upravo zato jer je Milesu postalo dosadno, te je odlučio elektrificirati jazz (uvodi, primjerice, električni klavir i gitaru), što je u to vrijeme bilo bogohulno, te odbacuje jazz ritmiku u korist rock ritmova, itd, itd. U ono vrijeme 1969/1970. godine glazba Milesa Davisa zvuči bliže prog rocku nego jazzu. To je vragec i htio, a i isplatilo mu se. Studijski „Bitches Brew“ je prodao u milionskoj nakladi.
Vratimo se mi „Live“ albumu. Ljudi moji, što on prekratko traje – glazba je zarazna, odlično odsvirana i snimljena. Od tri strane vinila (četvrta strana je svojevrsni picture disc) meni osobno je prva najdraža. To je snimak s Newporta na kojemu bend svira u formi kvarteta, jer je Shorter zaglavio negdje u prometnoj gužvi. Dakle, tu nastupaju: Miles na trubi, Chick Corea na električnom klaviru, Dave Holland na basu i Jack DeJohnette na bubnjevima. Sve dionice koje inače svira Shorter odsvirali su Miles ili Corea. Odlično. Miles se naročito iskazao u ovome dijelu.
Sekcija s Isle of Wight nastupa u sastavu: Miles na trubi, Gary Bartz na saksofonu, Chick Corea na el. klaviru, Keith Jarrett na orguljama, Dave Holland na basu, Jack DeJohnette na bubnjevima i Airto Moreira na udaraljkama.
Kada pribrojimo i glazbenike koji su svirali na studijskom „Bitches Brew“, otvara se pogled na tadašnju budućnost ili današnju povijest jazza i fusiona ili jazz-rocka. Pametnome dovoljno.
Album je izdan 2011. godine, prilično je skromno opremljen, jedino što ima knjižicu na 12 stranica u kojoj se tekstom i fotografijama govori o vremenu koncerata.
Producent je legendarni Teo Macero.
Treba li još što reći u prilog ovome live albumu? Mislim da ne, preporuka je razumljiva sama po sebi, riječi su suvišne jer su Miles i njegov „Bitches Brew“ toliko puta bili tema različitih napisa da se skoro pa nema što nova reći.
Zato jednostavno uživajte slušajući. Ili slušajte uživajući.