Glazbena preporuka

Label: Chesky Records (kat. br. JD2)
Godina izdanja: 1989.
Medij: vinil

Sve češće smrti poznatih i priznatih rock i jazz izvođača ne daju dovoljno vremena i prostora u odluci kome posvetiti koju prigodnu. Nekako mi je najviše tuge izazvala smrt Clark Terry-ja, starca umorna od borbe s dijabetesom, od kojega je na kraju i podlegao 21. veljače u 95-oj godini života. Iako već nekih pet godina glazbeno neaktivan, Terry nikako nije bio nevidljiv, osobito na polju edukacije mladih jazzera. A razna reizdanja, već objavljena ili tek pripremljena, kao da su očekivala neizbježno. I eto, sada je vječnost preuzela još jednoga.

Razmišljajući što predstaviti kao svojevrsni In memorian velikanu jazz krilnice, dvoumio sam se između reizdanja „Everything's Mellow“ (originalno objavljenog 1961. godine), meni dragog albuma „Jazz Idea“ iz 1972. godine u izvedbi Terry Clarka & Bob Brookmeyer Quinteta, značajnog „Stabilisation Blues“ iz 1983. godine u izdanju Jugotona i u izvedbi Terry Clarka & B.P. Conventiona ili, pak, ovoga o kojem zapravo govorim.

Kraj osamdesetih je već vrlo zrela faza ovoga značajnog trubača i začetnika korištenja krilnice u jazzu. Cijeli bend, koji se uz Clarka Terry-ja (truba i krilnica) sastoji od iskusnih i odličnih jazzera Dona Friedmana (klavir), Victora Gaskina (kontrabas) i Lewisa Nasha (bubnjevi), vrlo samouvjereno i suvereno svira standarde posvećene veličinama jazz trube. Kako je Clark Terry u osamdesetima snimio mnoštvo ploča, što kao lider što kao sideman, u odličnoj je formi i njegova truba zvuči lirski i poetično. Iako kažu da je bio šaljivac, njegov ton i melodija, način fraziranja i izdah u meni uvijek i nanovo bude melankonične misli. Odličan je i u pjevnim brojevima, jer što je trubač ako ne može otpjevati ono što mora odsvirati.

Posebno me se dojmio kontrabasista Victor Gaskin, odličan tehničar sa izvrsnim solo pasažima, čovjek koji se pročuo kao basista Jazz Crusadersa a postao najpoznatiji kao basista Cannonball Adderleya. Bubnjar Lewis Nash je klasični jazz swing bubnjar, koji je do danas nalupao više od 400 snimljenih ploča – valjda to nešto govori o njegovoj kvaliteti. I na kraju kratkog predstavljanja benda, treba naglasiti ulogu Don Friedmana, vrlo podcijenjenog i prilično nepoznatog jazz klavirista. Svirao je točno onoliko koliko je trebao, nije se nametao nepotrebnim soliranjem, zapravo je pravi prateći instrument, uz dodatno fraziranje kao ispomoć solo instumentu - jazz trubi, koja vodi melodiju i solažu. Ha, ako se ne guraš, nećeš ni uspjeti, zar ne?

Sve u svemu, odlična ploča, odsvirana na nivou očekivanoga, s producentskom palicom Davida i pripomoći Normana Chesky-ja, koji jamče kvalitetu, pa čak ona bila tehnički ostvarena u zori digitalne ere.

Nešto o ploči: www.discogs.com/Clark-Terry-Portraits/release/2898422

Malo na Youtube:

DVD, 2006

Doug Aldrich i Reb Beach na gitari, Timothy Drury na klavijaturama, gospodin Marco Mendoza na basu, Tommy Aldridge na bubnjevima, alfa mužjak David Coverdale kao vokal. Hammersmith Apollo dvorana u Londonu, godina 2004., koncert grupe Whitesnake. Treba li još nešto istaknuti? Meni ne. Možda da je nešto tako električno još proizvodio jedino Nikola Tesla ili Westinghouse?

Whitesnake je u prošlosti često znao biti sladunjavi hard rock bend, ali rečeni alfa mužjak Coverdale je toliko opčinjavao ženski dio rock publike (vrlo često i one muškoga spola) svojim baladama i pjevljivim hard rock hitovima da im je popularnost uvijek bila na zavidnoj visini.

Gospodin David Coverdale, čovjek u pristojnim godinama (koji bolje izgleda danas nego prije trideset godina), pažnju je na sebe usmjerio pjevajući u tada super popularnoj hard rock grupi Deep Purple, gdje je ranih sedamdesetih, zamjenivši frontmena Iana Gillana, zarikao svojom glasinom iz temelja različitom od onoga Gillanovog. Od tada je gospodin Coverdale prisutan na rock sceni na radost obožavateljica koje nisu birale komade odjeće koje su mu dobacivale na binu. A ovaj vrag je to koristio i kada nije bio u najboljoj formi.

Whitesnake, osnovan 1977. godine često je svojom postavom sličio Deep Purplu, razmjenjivali su se članovi oba benda. Kako bi se koji posvađao u svome matičnom bendu otišao bi u onaj drugi (kao primjerice Dinamo i Lokomotiva). Kroz bend je prošlo mnogo vrhunskih rock izvođača a u sjećanju su naročito (osim onih Purpleovih) ostali Stevie Vai i Tommy Aldridge. U devedesetima se bend raspao da bi najzad dvijetisućitih gospodin Coverdale odlučio ponovo pokrenuti stvar i skupio ekipu koja svira i na ovome DVD-u. Daleko najjača postava benda, koja tako okrutno rastura svoje instrumente da se katkad zapitate kako oni koji ne znaju ovakvo znanje uopće mogu nastupati i biti popularni, često i popularniji od Coverdaleovog benda. Reći ćete možda – nije sve u izvrsnosti. Ha, ha , ha, a nego u čemu?

Dakle, kada Coverdale pogleda u publiku jedno 90% žena utrne, ali koliko mogu vidjeti i njih 30-tak% muških se isto tako zacrveni. Ovaj alfa pjevač bolje zvuči i bolje izgleda nego ikada. Na nekim forumima vodi se prilično glupa rasprava o tome pjeva li on ovo na plejbek ili uživo. Kako pretpostavljam da plejbek ne može predvidjeti situacije koje se mijenjaju u rock izvedbama, čisto sumnjam da je to slučaj kod ovoga koncerta. Prije sam mišljenja da ima savršeno ozvučenje i savršeni i utrenirani glas kojim postiže visoku kvalitetu izvedbe.

Ali maknimo se malo od Coverdalea. Onaj plavokosi, visoki , zgodni gitarista, koji se odaziva na ime Doug Aldrich parira u svemu gazdi benda. Za moj ukus savršeni rock gitarista – vrhunska tehnika, uvježbanost, utreniranost, ljestvice, arppegia, pentatonika, energija. Bacio je malo u sjenu drugoga gitaristu Reb Beacha, koji različite tehnike ali isto tako vrijedna doprinosa bendu rastura rock blues gitarskim stilom. Klavijaturista Timothy Drury je kao i obično odlikaš o kojem ne treba trošiti mnogo riječi. Takvi sve znaju, pa ako ne umru od pića, naprave vrijedne stvari u glazbi.

E sada dolazimo na moju omiljenu temu: gospoda Marco Mendoza i Tommy Aldridge. Basista i bubnjar. Srce svakoga benda. Ako oni ne sviraju dobro i pouzdano bend ne valja. I to je tako dok je rocka, nema tu skrivanja. A ova dvojica ne da dobro sviraju nego drže sve na svojim plećima. Gospodin Mendoza je plaćenik najviše klase, bez problema svira Pastoriusa na šest-žičanom basu bez pragova, tako da mu je ovo mala igrica. Pratim ga sa zanimanjem već niz godina. Drugi moj miljenik je bubnjar Tommy Aldridge, junak iz vremena Black Oak Arkansasa i drugih američkih bendova. Gospodo, čovjek je izmislio sviranje na setu s dva bas bubnja. I tako, kada njih dvoje zarokaju trese se dvorana. Ovo mislim doslovno. Kompaktnost, uigranost, tehnički vrhunski nivo, zvuk, pa i izgled ako ćemo pravo, dovode ih do jedne od najboljih ritam sekcija koje sam imao priliku gledati uživo (njih dvoje su u međuvremenu otišli iz benda jer su preskupi i imaju svojih obveza, ali čitam da se Tommy opet vratio).

Koncertni set se sastoji od svih najvećih hitova Whitesnakea (pogledati na internetu!), koji često zvuče bolje od originala. Za razliku od Led Zeppelina, koji su svoje povratničke koncerte izveli na pomalo penzionerski način, ovo je jaki, sirovi, originalni Whitesnake. Sve štima – izgled, zvuk, svirka. Žene (i muškarci) još uvijek stenju pri pogledu na Coverdalea. A ovaj pjeva li ga, pjeva, a zajedno s njim i razgaljena publika.

Kazati će neki da njihova muzika nije zavrijedila pažnju, da je previše sladunjava. A što reći na to nego da je meni šećer i te kako potreban u životu. Volim što vole žene jer one uvijek bolje znaju. A i ne skrivam svoju „nježniju“ ili romantičnu osobnost. Koja je itekako muška kada je odsviraju i otpjevaju gazda Coverdale i njegovi plaćenici.

Energija i pjevljivi refreni, to je za Whitesnake uvijek bila dobitna kombinacija. I baš sam sretan zbog toga. A vi muškarčine imate u ovome DVD-u idealan poklon za svoje ljubavi ili pak supruge, nakon što ste istrošili ideje s parfemima, pidžamama, zlatnim ogrlicama i sl. Poklonima.

Label: Dare2 Records
Godina izdanja: 2013.
Vrsta medija: CD

Britanski kontrabasist Dave Holland je opet izdao odličan album. Uvijek se pitam kada će se takvi tipovi umoriti. Ali očito njihova energija više ne dolazi iz njih samih već i iz suradnika kojima su okruženi. Čovjek je nevjerojatan - pojavio se do sada na 419 nosača zvuka, što pak nije ništa u usporedbi s Charliem Hadenom koji je svirao na njih 544. Pa što još novoga može pružiti čovjek koji je svirao na četristotinjak albuma, pitam se u nevjerici. Vjerovali ili ne, može i to dosta.

Dave Holland, najveći živući kompozitor među basistima, uvijek je bio cijenjen kao vođa elektrificiranih malih jazz sastava (kvarteta, a naročito kvinteta). Koliko se sjećam stalno je dobivao godišnje nagrade za takve sastave ili bio pri vrhu ljestvica. Usput, Holland svira kontrabas nenametljivom tehnikom i tonalnom čistoćom, koji zvuči onako kako čovjek i očekuje od jednoga Engleza (još od vremena Bitches Brew Milesa Davisa).

Kroz njegov kvintet devedesetih i dvijetisućitih prošlo je mnogo njih a ovdje ću apostrofirati samo trombonistu Robina Eubanksa. Zašto? Zato da bih pokazao da i na Zapadu postoji protekcija. A tko je gitarista na „Prismu“, dotični Kevin Eubanks, doli brat toga trombonista iz Hollandova kvinteta? Eubanksima je očito dobro s Hollandom, a i sviraju u skladu s Hollandovim očekivanjima. Druga dvojica Hollandovog novog kvarteta su bubnjar Eric Harland i Craig Taborn, klavijaturista.

Odlični bubnjar Harland je svirao sa svima u jazz miljeu, a kao pravi snažni bubnjar odgovara novome Hollandovu izričaju. Klavijaturista Craig Taborn je najpoznatiji kroz suradnju sa saksofonistom Jamesom Carterom.
Prism otvara prava jazz-rock numera „The Watcher“ – snažna, s gitarom koja podsjeća na Johna McLaughlina. Eubanksa na ovoj ploči često uspoređuju s legendarnim fusion gitaristom McLaughlinom. Okej, tehnički su možda na sličnoj razini ali mentalno su dosta različiti. Eubanks o glazbi razmišlja pomoću okvira koje je stvorio jazz i to savršeno pristaje ovome albumu, dok McLaughlin glazbu doživljava van okvira, odnosno zadani glazbeni okviri su mu samo prolazna ruta koju mora proći na svojim putovanjima „izvan“. To, naravno, ne umanuje vrsnost Eubanksa kao instrumentalista a naročito kao značajna člana četvorke koja je odsvirala Prism. Ovdje je i bubnjar Harland dao oduška te je odlupao svoju dionicu u maniri najboljih jazz-rock udarača. I tako je prva numera dala ton cijelome albumu.

Vrlo je važno kod ocjenjivanja nekog glazbenog uratka čuti što je odsvirano, a možda još važnije, što nije. Cijenim to što Holland i ekipa nisu otplovili u onu dosadnu stranu fusiona s ljigavim temama i bravuroznim solažama, odnosno što nisu krenuli dokazivati kako su oni, eto, vrsni glazbenici. Još uvijek je to jazz, ali na struju ...
Moji favoriti Dave Hollandova kvinteta su „Point of View“ iz 1998., „Prime Directive“ iz 2000. i „Not for Nothing“ iz 2001. godine. Na njima su svirke za nijansu mekše, čemu pridonose saksofon (Chris Potter ili Steve Wilson), marimba i vibrafon Stevea Nelsona, te trombon Robina Eubanksa. Dakle, tu nije bilo klavira kao osnovnog pratećeg instrumenta a naročito ne električne gitare.

A na Prismu, primjerice, kada Eubanks rastura rock solažu na 7. numeri albuma „The True Meaning Of Determination“, Taborn svira pratnju na električnom Rhodes klaviru, dočim, kada gitara utihne, prelazi na klasičnu jazz solažu na akustičnom klaviru, ali uz pratnju basa i bubnja u pravom jazz-rock izričaju.
I kada sviraju u jazz-rock maniri, svirka ima svoje zakonitosti koje su van današnjih uobičajenih kalupa fusiona ili jazz-rocka, često prelazeći iz kanona fusiona u one klasičnog jazza. A lagano distorzirani Fender Rhodes klavir još uvijek zvuči božanstveno.

Album zatvara numera „Breathe“, kojoj je autor bubnjar Eric Harland, laganica odsvirana na akustičnom klaviru, laganoj gitari i uz panoramski zvuk činela gdje se čuje Hollandov kontrabas u svoj svojoj jednostavnosti, laganom pokretu i točnosti (rekao bi čovjek „kao da ga je odsvirao Charlie Haden“).

Cjelokupna snimka je odrađena besprijekorno, s liderom koji nema što komu dokazivati. Prati me osjećaj da su uživali u svirci. Ja uživam u njihovu užitku.

Jazz-rock. S crtom.