Glazbena preporuka

Label: Swan Song
Godina izdanja: 2015. (1976.)
Medij: vinil

'Ko o kome a ja o Zeppelinima.
Ovih dana reizdana su na vinilu tri posljednja njihova albuma – „Presence“, „In Through the Out Door“ i „Coda“. Jedini album koji nije reizdan na vinilu ostaje, dakle, „The Song Remains The Same“. Ne sumnjam da će i to vidjeti dana.
Od ova tri posljednja albuma, „Presence“ je vidljivi favorit, na kojemu se čuje i osjeća bend u cjelosti i u svojoj snazi, autorskoj i sviračkoj. Već je „In Through the Out Door“ projekt samo Planta i Jonesa, dok su se ona dva vraga, Page i Bonham, gušili u ovisnosti o alkoholu i narkoticima. Jones je sve napisao i odsvirao, Plant otpjevao a ona dvojica se, valjda u trenucima lucidnosti, priključila i napravila album. Naposljetku, album „Coda“ skup je neobjavljenih starijih snimaka, jer je izdan dvije godine nakon nesretne smrti bubnjara Johna Bonhama.

Da se odmah razumijemo, moj pristup grupi Led Zeppelin je ovaj: prva četiri albuma su prvoklasni hard rock albumi (meni najdraži od svih u to vrijeme), peti „Houses of the Holy“ je odlični hard rock uradak velikoga benda i, praktički, priprema za ... tu, tu-tu, tuuuu ... genijalni, briljantni, nikad više dosegnuti šesti album, dupli „Physical Graffiti“.
Kada UNESCO, kroz svoj program zaštite nematerijalne kulture, počne štititi rock glazbu i upisivati je u svoje arhive kao kulturno dobro čovječanstva, ovaj album ću osobno predložiti za upis. Nakon njega dolazi druga faza Zeppelina u kojoj dominira album „Presence“.

Nikada nisam imao nekakav drugi snimak osim onih službenih, pa čak i sada kada se izdavaju proširene i sve ostale verzije, opet imam samo ono što su sedamdesetih četvorica iz benda smatrali potrebnim objaviti. Točno onako kako su, u kakvom god stanju da su bili, zamislili i ostvarili ONDA. Jer ih je to pretvorilo u legende. To što su se oni očistili i počeli razmišljati smisleno nije argument koji daje za pravo tvrdnji da su sada sposobniji promišljati rock. Želite biti u trendu ali slušati glazbu koja odgovara vašim godinama (pedesetima ili šezdesetima)? Ostavite se onda Zeppelina i slušajte Pat Metheny-a.
Dakle, „Presence“. Album na kojemu su još htjeli i mogli. Plant je dosta toga otpjevao iz invalidskih kolica (nešto ranije doživio je automobilsku nesreću), a Page preuzima sve u svoje ruke.

Dosta čudan album, pa i čak omot sa onom crnom „stvari“ koja se nalazi na svim fotografijama.
Divota je čuti kako je ritam sekcija (Bonham i Jones) sposobna odsvirati sve što gazda zamisli. Bubanj i bas čine nedjeljivu cjelinu s gitarom. A glas Planta je, kao i uvijek, negdje sa strane, pliva između rifova – kao da ga se ne tiče ništa osim ključa i tonaliteta u kojem oni sviraju a on, eto, pjeva. I to su zapravo Zeppelini. Ništa bolji, ništa ljepši, ništa savršeniji od drugih – jednostravno su drukčiji.

Osim vrhunske glazbe, jake karizme gitariste te božanskog statusa pjevača, milijune štovatelja i pristalica benda privlačio je i metajezik Led Zeppelina koji je kao fluid plutao oko benda i glazbe koju je stvarao. Čarobnjaštvo, mitologija, vradžbine – sve je to upakirano u proizvod koji se prodavao van svake mjere. Pa ti ostani normalan.
Album „Presence“ krcat je jakim pjesmama. Izdvojio bio „Nobody's Fault But Mine“, „Candy Store Rock“ i prekrasnu bluesy baladu „Tea For One“ (baš u ovoj numeri Zeppelini su baš 100% Zeppelini).
Poslušavši album čovjek se iznenadi kako je to bila i jest dobra glazba. Ništa čudna da su bili svjetski fenomen. I kada ih nije išlo bili su koplje ispred drugih. Takvom dojmu može se zahvaliti i današnje srozavanje glazbe kada DJ-evi „sviraju“ a ekipa, nakljukana raznim jeftinim podizačima, cijelu noć skače da se ujutro ne bi sjećali u kojem su gradu bili a kamoli što su slušali. Mnogo današnje popularne glazbe se ne može opisati, a kamoli zapamtiti.

Svestan sam toga da su Zeppelini mojoj i još pokojoj generaciji značili mnogo. Također sam svjestan i toga da većini mladih oni danas ne znače ama baš ništa. Njima se danas prodaje nešto drugo. Bolje?

Label: Chesky Records (kat. br. JD2)
Godina izdanja: 1989.
Medij: vinil

Sve češće smrti poznatih i priznatih rock i jazz izvođača ne daju dovoljno vremena i prostora u odluci kome posvetiti koju prigodnu. Nekako mi je najviše tuge izazvala smrt Clark Terry-ja, starca umorna od borbe s dijabetesom, od kojega je na kraju i podlegao 21. veljače u 95-oj godini života. Iako već nekih pet godina glazbeno neaktivan, Terry nikako nije bio nevidljiv, osobito na polju edukacije mladih jazzera. A razna reizdanja, već objavljena ili tek pripremljena, kao da su očekivala neizbježno. I eto, sada je vječnost preuzela još jednoga.

Razmišljajući što predstaviti kao svojevrsni In memorian velikanu jazz krilnice, dvoumio sam se između reizdanja „Everything's Mellow“ (originalno objavljenog 1961. godine), meni dragog albuma „Jazz Idea“ iz 1972. godine u izvedbi Terry Clarka & Bob Brookmeyer Quinteta, značajnog „Stabilisation Blues“ iz 1983. godine u izdanju Jugotona i u izvedbi Terry Clarka & B.P. Conventiona ili, pak, ovoga o kojem zapravo govorim.

Kraj osamdesetih je već vrlo zrela faza ovoga značajnog trubača i začetnika korištenja krilnice u jazzu. Cijeli bend, koji se uz Clarka Terry-ja (truba i krilnica) sastoji od iskusnih i odličnih jazzera Dona Friedmana (klavir), Victora Gaskina (kontrabas) i Lewisa Nasha (bubnjevi), vrlo samouvjereno i suvereno svira standarde posvećene veličinama jazz trube. Kako je Clark Terry u osamdesetima snimio mnoštvo ploča, što kao lider što kao sideman, u odličnoj je formi i njegova truba zvuči lirski i poetično. Iako kažu da je bio šaljivac, njegov ton i melodija, način fraziranja i izdah u meni uvijek i nanovo bude melankonične misli. Odličan je i u pjevnim brojevima, jer što je trubač ako ne može otpjevati ono što mora odsvirati.

Posebno me se dojmio kontrabasista Victor Gaskin, odličan tehničar sa izvrsnim solo pasažima, čovjek koji se pročuo kao basista Jazz Crusadersa a postao najpoznatiji kao basista Cannonball Adderleya. Bubnjar Lewis Nash je klasični jazz swing bubnjar, koji je do danas nalupao više od 400 snimljenih ploča – valjda to nešto govori o njegovoj kvaliteti. I na kraju kratkog predstavljanja benda, treba naglasiti ulogu Don Friedmana, vrlo podcijenjenog i prilično nepoznatog jazz klavirista. Svirao je točno onoliko koliko je trebao, nije se nametao nepotrebnim soliranjem, zapravo je pravi prateći instrument, uz dodatno fraziranje kao ispomoć solo instumentu - jazz trubi, koja vodi melodiju i solažu. Ha, ako se ne guraš, nećeš ni uspjeti, zar ne?

Sve u svemu, odlična ploča, odsvirana na nivou očekivanoga, s producentskom palicom Davida i pripomoći Normana Chesky-ja, koji jamče kvalitetu, pa čak ona bila tehnički ostvarena u zori digitalne ere.

Nešto o ploči: www.discogs.com/Clark-Terry-Portraits/release/2898422

Malo na Youtube:

DVD, 2006

Doug Aldrich i Reb Beach na gitari, Timothy Drury na klavijaturama, gospodin Marco Mendoza na basu, Tommy Aldridge na bubnjevima, alfa mužjak David Coverdale kao vokal. Hammersmith Apollo dvorana u Londonu, godina 2004., koncert grupe Whitesnake. Treba li još nešto istaknuti? Meni ne. Možda da je nešto tako električno još proizvodio jedino Nikola Tesla ili Westinghouse?

Whitesnake je u prošlosti često znao biti sladunjavi hard rock bend, ali rečeni alfa mužjak Coverdale je toliko opčinjavao ženski dio rock publike (vrlo često i one muškoga spola) svojim baladama i pjevljivim hard rock hitovima da im je popularnost uvijek bila na zavidnoj visini.

Gospodin David Coverdale, čovjek u pristojnim godinama (koji bolje izgleda danas nego prije trideset godina), pažnju je na sebe usmjerio pjevajući u tada super popularnoj hard rock grupi Deep Purple, gdje je ranih sedamdesetih, zamjenivši frontmena Iana Gillana, zarikao svojom glasinom iz temelja različitom od onoga Gillanovog. Od tada je gospodin Coverdale prisutan na rock sceni na radost obožavateljica koje nisu birale komade odjeće koje su mu dobacivale na binu. A ovaj vrag je to koristio i kada nije bio u najboljoj formi.

Whitesnake, osnovan 1977. godine često je svojom postavom sličio Deep Purplu, razmjenjivali su se članovi oba benda. Kako bi se koji posvađao u svome matičnom bendu otišao bi u onaj drugi (kao primjerice Dinamo i Lokomotiva). Kroz bend je prošlo mnogo vrhunskih rock izvođača a u sjećanju su naročito (osim onih Purpleovih) ostali Stevie Vai i Tommy Aldridge. U devedesetima se bend raspao da bi najzad dvijetisućitih gospodin Coverdale odlučio ponovo pokrenuti stvar i skupio ekipu koja svira i na ovome DVD-u. Daleko najjača postava benda, koja tako okrutno rastura svoje instrumente da se katkad zapitate kako oni koji ne znaju ovakvo znanje uopće mogu nastupati i biti popularni, često i popularniji od Coverdaleovog benda. Reći ćete možda – nije sve u izvrsnosti. Ha, ha , ha, a nego u čemu?

Dakle, kada Coverdale pogleda u publiku jedno 90% žena utrne, ali koliko mogu vidjeti i njih 30-tak% muških se isto tako zacrveni. Ovaj alfa pjevač bolje zvuči i bolje izgleda nego ikada. Na nekim forumima vodi se prilično glupa rasprava o tome pjeva li on ovo na plejbek ili uživo. Kako pretpostavljam da plejbek ne može predvidjeti situacije koje se mijenjaju u rock izvedbama, čisto sumnjam da je to slučaj kod ovoga koncerta. Prije sam mišljenja da ima savršeno ozvučenje i savršeni i utrenirani glas kojim postiže visoku kvalitetu izvedbe.

Ali maknimo se malo od Coverdalea. Onaj plavokosi, visoki , zgodni gitarista, koji se odaziva na ime Doug Aldrich parira u svemu gazdi benda. Za moj ukus savršeni rock gitarista – vrhunska tehnika, uvježbanost, utreniranost, ljestvice, arppegia, pentatonika, energija. Bacio je malo u sjenu drugoga gitaristu Reb Beacha, koji različite tehnike ali isto tako vrijedna doprinosa bendu rastura rock blues gitarskim stilom. Klavijaturista Timothy Drury je kao i obično odlikaš o kojem ne treba trošiti mnogo riječi. Takvi sve znaju, pa ako ne umru od pića, naprave vrijedne stvari u glazbi.

E sada dolazimo na moju omiljenu temu: gospoda Marco Mendoza i Tommy Aldridge. Basista i bubnjar. Srce svakoga benda. Ako oni ne sviraju dobro i pouzdano bend ne valja. I to je tako dok je rocka, nema tu skrivanja. A ova dvojica ne da dobro sviraju nego drže sve na svojim plećima. Gospodin Mendoza je plaćenik najviše klase, bez problema svira Pastoriusa na šest-žičanom basu bez pragova, tako da mu je ovo mala igrica. Pratim ga sa zanimanjem već niz godina. Drugi moj miljenik je bubnjar Tommy Aldridge, junak iz vremena Black Oak Arkansasa i drugih američkih bendova. Gospodo, čovjek je izmislio sviranje na setu s dva bas bubnja. I tako, kada njih dvoje zarokaju trese se dvorana. Ovo mislim doslovno. Kompaktnost, uigranost, tehnički vrhunski nivo, zvuk, pa i izgled ako ćemo pravo, dovode ih do jedne od najboljih ritam sekcija koje sam imao priliku gledati uživo (njih dvoje su u međuvremenu otišli iz benda jer su preskupi i imaju svojih obveza, ali čitam da se Tommy opet vratio).

Koncertni set se sastoji od svih najvećih hitova Whitesnakea (pogledati na internetu!), koji često zvuče bolje od originala. Za razliku od Led Zeppelina, koji su svoje povratničke koncerte izveli na pomalo penzionerski način, ovo je jaki, sirovi, originalni Whitesnake. Sve štima – izgled, zvuk, svirka. Žene (i muškarci) još uvijek stenju pri pogledu na Coverdalea. A ovaj pjeva li ga, pjeva, a zajedno s njim i razgaljena publika.

Kazati će neki da njihova muzika nije zavrijedila pažnju, da je previše sladunjava. A što reći na to nego da je meni šećer i te kako potreban u životu. Volim što vole žene jer one uvijek bolje znaju. A i ne skrivam svoju „nježniju“ ili romantičnu osobnost. Koja je itekako muška kada je odsviraju i otpjevaju gazda Coverdale i njegovi plaćenici.

Energija i pjevljivi refreni, to je za Whitesnake uvijek bila dobitna kombinacija. I baš sam sretan zbog toga. A vi muškarčine imate u ovome DVD-u idealan poklon za svoje ljubavi ili pak supruge, nakon što ste istrošili ideje s parfemima, pidžamama, zlatnim ogrlicama i sl. Poklonima.