Glazbena preporuka

Monteverdi: A Trace of Grace - Michel Godard

Label: Carpe Diem Records
Godina izdanja 2011.




Istinska ljepota u nekoj glazbi i zanos koji može pobuditi u slušatelju je kategorija koja nadilazi vrijeme u kojoj je nastala. Ona je vječno prisutna, čeka na slušateljevo uho koje ju može prepoznati i uživajući blagovati.

Ovih dana se pojavljuje dosta nosača zvuka s različitim „crossover“ usmjerenjima i podkategorijama, naznake takvog utjecaja prisutne su i u gotovo svim žanrovima glazbe, uzima se patern glazbene obrade (aranžmana) iz klasične glazbe, iz etno naslijeđa, iz rocka, bluesa, dobro izmiješa, te se sve skupa često pretvori u masu koja podsjeća na sadržinu želuca poslije predjela, jela, deserta i kave na kraju, with cream on top. Unutar te kategorije mogu svrstati sve - od turbofolka preko Rucnerice i Maxima Mrvice do TwoCellos i Vanesse Mae. Od svega tog mi se jedino svidjela silina kojom je Apocalyptica obrađivala Metallicu. Što se crossovera dotikavle, barem onog koji pokušava klasičnu glazbu približiti širem ukusu svekolikog pučanstva generalnog sam stava da je to profaniranje klasike. No – de gustibus.

Overall, it is a sort of "jazz trio meets Renaissance/Early Baroque trio".

Kad se ovo pročita, malo ostaje za maštu doli znatiželje da se posluša i procjeni što jazzeri imaju reći o Monteverdiju. Oboružan takvim predrasudama, pomalo se plašeći da će mi se sniziti iznimna naklonost i poštovanje koje gajim prema Michel Godardu (serpentist) i Gavino Murgiji (sax, bas), poslušao sam ovaj CD, koji me zadivio glazbom koju sadrži. Što može biti dodano Claudiu Monteverdiju, kako mu se može dati hommage a da se ne okrnji ljepota njegove glazbe? Kako pažljivo prići tom gigantu? Ovaj CD pokazuje da se to može.

Za Michela je ovaj CD ostvarenje dječačkog sna, za njega je Monteverdi prava strast. Uvijek će se sjećati kako je kao dijete bio duboko dirnut Monteverdijevim finalom krunidbe Pape sa Nikolausom Harnoncourtom koji je odgledao na crno-bijeloj televiziji. On sam kaže : “Kao glazbenik, uvijek čujete glazbu u svojim snovima koje se ne možete sjetiti kada se probudite, i sad mi se evo pružila prilika da tu glazbu iz svojih snova dovedem u život“. Nakon dužeg premišljanja o projektu Monteverdi i konzultacija s Murgijom, poziva Stevea Swallow-a, basista čije će se dvije kompozicije kasnije pojaviti i na albumu. Poziva Guillemette Laurens, tu pjevačicu, mezzosopran, zvijezdu među tumačima Monteverdija, za koju je rekao da njen glas čuje u uhu kad misli na njegove pjesme. Zatim poziva svog starog prijatelja i poznanika sa improviziranih sessiona Brunu Helstroffera (koji svira theorbo), te Fanny Paccoud (violina) s kojom dijeli ljubav za staru glazbu, usporedo sa sličnim pogledima na suvremenu glazbu.

Michel Godard se zatvorio s njima u stari cistercijanski samostan Abbaye de Noirlac, te je uz podršku tehničkog tima iz izdavačke kuće Carpe Diem za šest dana snimio ovaj prekrasan album. Sam samostan koji datira u dvanaesto stoljeće, koji se nalazi južno od Bourgesa, u samom središtu Francuske, sigurno je ozračjem, ljepotom, te akustičnim svojstvima pridonio miru i uzvišenosti koja odiše u svim dijelovima CD-a.

Ovo me sjetilo i na jedan drugi Godardov CD – Castell del Monte, snimljenim u istoimenom dvorcu, također s Murgiom, u kojem se osjeti ta nevjerojatna povezanost Godara sa europskim glazbenim naslijeđem.

Što reći o glazbi s cd-a. Od trinaest numera, pet je izvorno Claudia Monteverdija, šest potpisuje Godard te dvije skladbe jazz lastavice Swallow-a. Glazba je putovanje, odmak od naših svakodnevnih briga, bogata harmonijama u raznolikim postavkama dva ili više instrumenta, naraciju u pjesmama je sjajno se uklopivši u atmosferu jazz improvizacija odradio prekrasan glas Guillemette Laurens, jasan i neometan jer joj je pažljivo pružen prostor unutar instrumentalne svirke. Snimke su vrhunske, svoj primjerak sam nabavio preko HD-Tracka, u 24/192 formatu, za audiofile pravi biseri od snimaka, svaki ponaosob. CD sam odslušao u jednom dahu, zatečen ljepotom glazbe koja nadilazi vrijeme u kojoj je nastala, čitav album odiše nekom vanvremenskom ljepotom, što je čini mi se i bila namjera Michel Godara, dali je u tome uspio procijenite sami.

Label: Blue Note Records
CD, godina izdanja 2013.

Kada se njegova glazbena karijera promatra smireno i bez predrasuda, Wayne Shorter je najveći živući jazz kompozitor.

Ovoj izjavi se može dodati još jedna, otprilike ovakva: ... i to prvenstveno zahvaljujući tomu što je 15 godina s Joem Zawinulom predvodio Wether Report, najveći fusion jazz bend svih vremena...



Znam da će sada jazz čistunci skočiti u nevjerici, ali to je, po mome mišljenju, zaista tako. Da nije 15 godina radio sve što je radio i s kim je radio u Weather Reportu, danas bi Wayne Shorter, vjerovatno bio samo jedan od velikih jazz glazbenika koji se po ničemu osobito ne izdvajaju od mnoštva ostalih.

Danas je Shorter jedan smireni osamdesetogodišnjak, koji svira kao da mu je upola manje. Tko ga je ikada gledao zna da na živim nastupima ne troši energiju nepotrebnim pokretima, 100% je usredotočen na ono što će izići iz njegova saksofona. Katkada bi njegova mirnoća izgledala produkt omamljenosti ali ne, to je upravo on – „profesor“ tenor i sopran saksofona.
Kao saksofonista i kompozitora svijet je upoznao Shortera još ranih pedesetih u suradnji s Jazz Messengersima a naročito kroz svirke s Milesom Davisom, sa kojim je proveo dobar dio šezdesetih godina prošloga stoljeća. Naravno, kroz sve to vrijeme Shorter je radio i vlastite projekte, od kojih je meni najdraži album „Speak No Evil“ iz 1965. godine (Ron Carter na kontrabasu, Elvin Jones na bubnjevima, Herbie Hancock na klaviru, Freddie Hubbard na trubi, a sve zajedno snimio Rudy Van Gelder).

I kada se moglo pomisliti da ne može bolje ili, za neke, drugačije – bum! Weather Report. 1971-1985.

Dvadeset albuma koji su, neki više a neki manje, promijenili zvuk, način sviranja i poimanje suvremene jazz glazbe. Priznajem, sve zasluge mnogim suradnicima koji su prošli kroz Weather Report, ali jedan je izuzetan skoro kao Shorter i Zawinul. To je, naravno Jaco Pastorius, genijalni basista, koji je baš kroz tu suradnju potvrdio vlastitu izjavu kako je „najbolji basista na svijetu“. Ovaj trojac naglavačke je okrenuo poimanje jazza, dok je Shorter na inteligentan način, izbrusio zanat i imaginaciju. Nažalost, nakon raspada Weather Reporta, Jaco je polako tonuo, Zawinul je otišao u world glazbu, a Shorter je, tek kao intermeco, malo lutao, čisteći se od utjecaja velikoga benda u kojem je svirao.

Kako bih bio pošten, ne mogu a ne spomenuti da je usred uspjeha s Weather Reportom, Shorter sredinom sedamdesetih snimio odličan album „Native Dancer“, na kojem je primjetan utjecaj brazilske glazbe. Neki kritičari idu toliko daleko da ga proglašavaju remek djelom. Ne protivim se.

Dok se tako Shorter provlačio, čistio i tražio da bi najzad 2001. godine s vrhunskim jazz plaćenicima mlađe ili srednje generacije, Danilom Perezom na klaviru, Johnom Patituccijem na kontrabasu i Brianom Bladeom na bubnjavima osnovao novi kvartet i otišao na turneju. Direktni produkt toga je živi album iz 2002. godine za etiketu Verve „Footprints Live“. Album je predstavljen kao „prvi živi album ikada legende saksofona“, a na njemu se može čuti što je to suvremeni jazz u njegovoj autorskoj, kompozitorskoj i izvedbenoj varijanti.

Nakon velikog uspjeha prethodnog albuma i vraćanja u žižu zbivanja na jazz sceni, Wayne Shorter s istom postavom glazbenika, 2003. godine snima studijski album, opet za Verve, pod nazivom „Alegria“. Na albumu uz članove kvarteta svira i mnoštvo gostiju, što mlađeg naraštaja što starih prijatelja s početaka karijere. Alegria je, nakon dugo vremena, prvi u cijelosti akustični studijski album koji je Shorter snimio kao vođa benda (takav nije snimio još od 1967. godine).
Dvije godine kasnije, uslijedio je, ponovo za Verve, live album „Beyond the Sound Barrier“, na kojem su zabilježeni snimci sa nastupa iz 2002.-2004. godine. Ponovo u istom sastavu, odnosno sa već uhodanim kvartetom, koji je i u nazivu albuma dobio svoj legitimitet. Ovdje je Shorter pokazao ljubav prema klasičnoj glazbi, ispreplićući je ravnopravno sa svojim autorskim naslovima.

I najzad, dolazimo do najnovijeg Shorterova albuma (odnosno albuma Wayne Shorter Quarteta) „Without a Net“, kojeg je 2013. godine izdao Blue Note, s takvim ponosom i pompom kakvu rijetko susrećemo na jazz sceni.

I opet su to živi snimci s nastupa iz 2011. godine. Na set listu osim Shorterovih originala uvrštene su i dvije skladbe potpisane od strane cijeloga kvarteta. Svirka je moćna, vidi se da su glazbenici ušli jedan drugome pod kožu, majstorski vladaju instrumentima na glazbenim podlogama „najboljeg živućeg jazz kompozitora“. Uz punokrvni suvremeni jazz, na mahove se kroz strukturu pjesama osjeti utjecaj klasične glazbe, što nikako ne umanjuje osnovnu nit jazz izričaja.

Kritičari su album ocijenili visokim brojkama, što kada se uzmu u obzir godine band lidera, još više dobija na vrijednosti.

Wayne Shorter je dokazao svim jazz čistuncima, koji su početkom sedamdesetih prizivali njegov kraj kao jazz autora i izvođača, da je život kompliciraniji od jedne drvene police s četiri ladice. Mnogi njegovi band lideri i glazbeni suradnici su danas legende, pa čak i oni iz Weather Reporta. Zamislite samo pokojne Zawinula i Pastoriusa – oni su neosporno definirali jedno desetljeće u glazbi. Naravno, s Wayne Shorterom. Dvadesetak godina kasnije ovaj potonji je još uvijek u vrhu. I to na kakav način.

Stevie Wonder – Live at Last. A wonder Summer's Night (First ever live DVD filmed live at the O2)
Label: Motown
DVD, godina izdanja 2009.

Treći DVD u nizu ovih napisa nije slučajno na vrhu mojih glazbeno-scenskih poslastica. Naime, jedini koncertni zapis koji je u cijelosti odobrio Stevie Wonder toliko je kvalitetan, relevantan i glazbeno moćan da sam se prvih desetak slušanja i gledanja DVD-a naprosto ježio. Cijela mladost moje i mnogih drugih generacija opjevana je njegovim pjesmama, koje su ovdje odsvirane u maniri najboljih američkih izvođača.

Koncert je snimljen 2008. godine u londonskoj O2 areni, a izveden je dvoiposatni program s 31 numerom. Slika, zvuk, bend, publika, svirka i pjevanje dobivaju moju najveću ocjenu (malo sam subjektivan ali s očitim razlogom).

Na početku – relativni početak. Da je Stevie Wonder u životu snimio samo pjesmu „Superstition“ bio bi zasigurno legenda. Ali on je snimio toliko toga da je danas „much-beloved American icon and an indisputable genius not only of R&B but popular music in general“, kako kažu u AMG-u. Taj legendarni hit izdan je 1972. godine na wonderovom albumu „Talking Book“ i tada ga je čulo pola čovječanstva. Za drugu polovicu bio je zaslužan Jeff Beck s grupom Beck, Bogert & Appice (koju je Jeff Beck tvorio s ritam sekcijom zaboravljenih ali odličnih bendova Vanilla Fudge i Cactus), koji je istu pjesmu snimio na albumu „Beck, Bogert & Appice“ i to već 1973. godine. Kako to izvodi Jeff Beck i bratija pogledajte na sveprisutnom jubitou

E, zaljubio sam se u tu pjesmu već u Wonderovoj verziji a kada sam čuo i ovu drugu naprosto sam podivljao. I danas se sjećam kako sam kod jednog lokalnog frika kupio uvozni LP „Beck, Bogert & Appice“, a Talking Book sam već imao. Čisti eter.

Zašto je ovo relativni početak? Zato jer je do ovoga Stevie snimio već 19 albuma (prvi je snimio 1962. s 11 godina) i već je prešao u duboku autorsku fazu. Sve do albuma „Where I'm Coming From“ iz 1971. godine Wonder je bio klasični interpretator s aranžerskim pretenzijama, ali od ovoga počinje njegova najplodnija faza, koja završava s najznačajnijim uratkom, odnosno duplom LP pločom „Songs in the Key of Life“ iz 1976. godine. Istine radi, i prije i poslije se znala zalomiti pokoja dobra, pa je tako već 1969. snimio „My Cherie Amour“ s evergrinima My Cherie Amour i Yester-Me, Yester-You, Yesterday. A 1980-te je ugledao dan njegov posljednji ozbiljni, „Hotter Than July“, s hitovima Master Blaster (Jammin') i Happy Birthday.

Ima jedan podatak koji se ne može preskočiti – čovjek od 1962. godine snima za Motown. Da se zamisliš.

Idemo s lošim i dobrim stranama ovoga DVD-a. Loše strane – nema ih, osim što se meni osobno ne sviđa stil sviranja dvaju gitarista u bendu, ali valjda Wonder i šef benda i glazbeni direktor Nathan Watts (inače njegov vjerni prijatelj i basista iz starih dana) znaju što valja i što im treba. Dobre strane – s čime početi? Krenimo od Nathana Wattsa, koji svira bas, okuplja bend, zajedno s Wonderom određuje repertoar te uvježbava bend. On je, osim samoga Wondera, centralna figura na bini – sa svojih cca 150 kila imponira sviranjem i drži bend na okupu. Moj tip čovjeka. Drugi plus je izbor repertoara ili kako bi se na hrvatskom reklo playing liste. Okosnicu čine fenomenalne pjesme s već spominjanog najboljeg albuma Stevie Wondera „Songs in the Key of Life“. Zapravo je raspon repertoara od albuma „My Cherie Amour“, do „Hotter Than July“. Ajd', našla se tu i kontrovezna I Just Called to Say I Love You s albuma i soundtracka „The Woman in Red“ (1984.), te Part-Time Lover s albuma „In Square Circle“ (1985.). Kao da sam ja radio popis.

Čisto da ne bude dosadno izveli su i nekoliko pjesama drugih autora, npr. All Blues Miles Davisa, Spain Chick Coree i Joaquina Rodriga, pa jedan UK Medley u kojem dominiraju Beatlesi i Rolling Stonesi. A ovo zadnje izvode ne da razbiju dosadu, već je to zasigurno posveta zemlji u kojoj sviraju koncert a koja je iznjedrila bendove koji su u svoje vrijeme mijenjali Wonderovu domovinu, odnosno Ameriku.

Prateći bend je priča za sebe – tri klavijature, dva perkusionista (jedan od njih je Munyungo Jackson koji je svirao još s Milesom Davisem), dvije gitare, duhačka sekcija, bas, bubnjevi (odlični mladi bubnjar Stanley Randolph, koji u kilaži parira Wattsu, dokaz je da su svi pravi ritam instrumentalisti povezani sa Zemljom i zbog toga često punaški), odlični prateći vokali (jedna od njih je i Stevieva kćer Aisha Morris) koji su ujedno i plesači, sve zajedno respektabilni bend koji može odsvirati sve. Svi zajedno izgledaju odlično, cure na bini su rasplesane, publika uživa i pleše na svakoj pjesmi. Što od glazbe treba više tražiti?

Još nešto – nemojte da vas zavaraju njihovi osmijesi i ples, oni na bini samo stvaraju dojam da se odlično zabavljaju, a zapravo krvavo zarađuju svoj kruh. Kao pravi američki profesionalci.

Kao šlag na tortu dolazi fenomen Stevie Wondera koji nije izgubio dobar glas unatoč tomu što je na sceni prisutan od 1962. godine a to je, brat bratu, 50 godina. Mnogo? Ne za Wondera. Ne treba se Wonder više trsiti oko komponiranja, pa i ne ide mu nešto u posljednje vrijeme u tome smislu. Samo neka ide na turneje i izvodi svoje stotine i stotine pjesama koje je već napisao i otpjevao. Pogledajte na jubitou kako na koncertu izvode Superstition i bit će vam jasno o čemu govorim.

Respect. Bezuvjetna preporuka. Čovjek me zapravo uporno i vjerno prati već mnogih desetljeća moga života. I to mu nikada neću zaboraviti.

I za kraj, treba li poimence spominjati što su sve Stevie Wonder i prateći bend izveli na koncertu? Nema potrebe. Best of the best. Uvjerite se i sami (ovo je čisti i namjerni pi-ar)