Wayne Shorter Quartet - Without a Net
Label: Blue Note Records
CD, godina izdanja 2013.
Kada se njegova glazbena karijera promatra smireno i bez predrasuda, Wayne Shorter je najveći živući jazz kompozitor.
Ovoj izjavi se može dodati još jedna, otprilike ovakva: ... i to prvenstveno zahvaljujući tomu što je 15 godina s Joem Zawinulom predvodio Wether Report, najveći fusion jazz bend svih vremena...
Znam da će sada jazz čistunci skočiti u nevjerici, ali to je, po mome mišljenju, zaista tako. Da nije 15 godina radio sve što je radio i s kim je radio u Weather Reportu, danas bi Wayne Shorter, vjerovatno bio samo jedan od velikih jazz glazbenika koji se po ničemu osobito ne izdvajaju od mnoštva ostalih.
Danas je Shorter jedan smireni osamdesetogodišnjak, koji svira kao da mu je upola manje. Tko ga je ikada gledao zna da na živim nastupima ne troši energiju nepotrebnim pokretima, 100% je usredotočen na ono što će izići iz njegova saksofona. Katkada bi njegova mirnoća izgledala produkt omamljenosti ali ne, to je upravo on – „profesor“ tenor i sopran saksofona.
Kao saksofonista i kompozitora svijet je upoznao Shortera još ranih pedesetih u suradnji s Jazz Messengersima a naročito kroz svirke s Milesom Davisom, sa kojim je proveo dobar dio šezdesetih godina prošloga stoljeća. Naravno, kroz sve to vrijeme Shorter je radio i vlastite projekte, od kojih je meni najdraži album „Speak No Evil“ iz 1965. godine (Ron Carter na kontrabasu, Elvin Jones na bubnjevima, Herbie Hancock na klaviru, Freddie Hubbard na trubi, a sve zajedno snimio Rudy Van Gelder).
I kada se moglo pomisliti da ne može bolje ili, za neke, drugačije – bum! Weather Report. 1971-1985.
Dvadeset albuma koji su, neki više a neki manje, promijenili zvuk, način sviranja i poimanje suvremene jazz glazbe. Priznajem, sve zasluge mnogim suradnicima koji su prošli kroz Weather Report, ali jedan je izuzetan skoro kao Shorter i Zawinul. To je, naravno Jaco Pastorius, genijalni basista, koji je baš kroz tu suradnju potvrdio vlastitu izjavu kako je „najbolji basista na svijetu“. Ovaj trojac naglavačke je okrenuo poimanje jazza, dok je Shorter na inteligentan način, izbrusio zanat i imaginaciju. Nažalost, nakon raspada Weather Reporta, Jaco je polako tonuo, Zawinul je otišao u world glazbu, a Shorter je, tek kao intermeco, malo lutao, čisteći se od utjecaja velikoga benda u kojem je svirao.
Kako bih bio pošten, ne mogu a ne spomenuti da je usred uspjeha s Weather Reportom, Shorter sredinom sedamdesetih snimio odličan album „Native Dancer“, na kojem je primjetan utjecaj brazilske glazbe. Neki kritičari idu toliko daleko da ga proglašavaju remek djelom. Ne protivim se.
Dok se tako Shorter provlačio, čistio i tražio da bi najzad 2001. godine s vrhunskim jazz plaćenicima mlađe ili srednje generacije, Danilom Perezom na klaviru, Johnom Patituccijem na kontrabasu i Brianom Bladeom na bubnjavima osnovao novi kvartet i otišao na turneju. Direktni produkt toga je živi album iz 2002. godine za etiketu Verve „Footprints Live“. Album je predstavljen kao „prvi živi album ikada legende saksofona“, a na njemu se može čuti što je to suvremeni jazz u njegovoj autorskoj, kompozitorskoj i izvedbenoj varijanti.
Nakon velikog uspjeha prethodnog albuma i vraćanja u žižu zbivanja na jazz sceni, Wayne Shorter s istom postavom glazbenika, 2003. godine snima studijski album, opet za Verve, pod nazivom „Alegria“. Na albumu uz članove kvarteta svira i mnoštvo gostiju, što mlađeg naraštaja što starih prijatelja s početaka karijere. Alegria je, nakon dugo vremena, prvi u cijelosti akustični studijski album koji je Shorter snimio kao vođa benda (takav nije snimio još od 1967. godine).
Dvije godine kasnije, uslijedio je, ponovo za Verve, live album „Beyond the Sound Barrier“, na kojem su zabilježeni snimci sa nastupa iz 2002.-2004. godine. Ponovo u istom sastavu, odnosno sa već uhodanim kvartetom, koji je i u nazivu albuma dobio svoj legitimitet. Ovdje je Shorter pokazao ljubav prema klasičnoj glazbi, ispreplićući je ravnopravno sa svojim autorskim naslovima.
I najzad, dolazimo do najnovijeg Shorterova albuma (odnosno albuma Wayne Shorter Quarteta) „Without a Net“, kojeg je 2013. godine izdao Blue Note, s takvim ponosom i pompom kakvu rijetko susrećemo na jazz sceni.
I opet su to živi snimci s nastupa iz 2011. godine. Na set listu osim Shorterovih originala uvrštene su i dvije skladbe potpisane od strane cijeloga kvarteta. Svirka je moćna, vidi se da su glazbenici ušli jedan drugome pod kožu, majstorski vladaju instrumentima na glazbenim podlogama „najboljeg živućeg jazz kompozitora“. Uz punokrvni suvremeni jazz, na mahove se kroz strukturu pjesama osjeti utjecaj klasične glazbe, što nikako ne umanjuje osnovnu nit jazz izričaja.
Kritičari su album ocijenili visokim brojkama, što kada se uzmu u obzir godine band lidera, još više dobija na vrijednosti.
Wayne Shorter je dokazao svim jazz čistuncima, koji su početkom sedamdesetih prizivali njegov kraj kao jazz autora i izvođača, da je život kompliciraniji od jedne drvene police s četiri ladice. Mnogi njegovi band lideri i glazbeni suradnici su danas legende, pa čak i oni iz Weather Reporta. Zamislite samo pokojne Zawinula i Pastoriusa – oni su neosporno definirali jedno desetljeće u glazbi. Naravno, s Wayne Shorterom. Dvadesetak godina kasnije ovaj potonji je još uvijek u vrhu. I to na kakav način.