Glazbena preporuka


Klasična hrvatska četvorka +2 – Wes Meets Trane - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Klasična hrvatska četvorka +2 – Wes Meets Trane

Label: Croatia Records
Datum snimanja: 17.- 19. rujna 2019.
Godina izdanja: 2020.
Medij: CD, Deezer



Klasična hrvatska četvorka (na omotu CD-a se koristi inačica njihova engleskog naziva ClassiCroatian Quartette) snimila je album posvećen suradnji Wesa Montgomeryja i Johna Coltranea, koja se dogodila u dva navrata – u rujnu 1961. odnosno svibnju 1962. godine. Oko te suradnje satkane su mnoge priče i mitovi, ali činjenica je da se njen vrhunac dogodio na Monterey Jazz Festivalu 22. rujna 1961.

Programski ili programatski, Klasična hrvatska četvorka je za potrebe albuma koristila skladbe koji je Coltraneov sekstet izveo upravo na spomenutom nastupu: My Favorite Things, Impressions, Naima. Kažem sekstet jer im se u nastupima kvarteta (McCoy Tyner na klaviru, Reggie Workman na kontrabasu i Elvin Jones za bubnjevima) priključio Wes Montgomery na gitari i Coltraneov veliki prijatelj i omiljeni puhač Eric Dolphy na alto saksofonu, bas klarinetu i flauti. Klasična hrvatska četvorka izvela je na ovome albumu još dvije Coltraneove skladbe: Alabama i Miles Mode.

Članovi osnovnog benda su standardni – Saša Nestorović na tenor i sopran saksofonu, Hrvoje Galler na klaviru, Saša Borovec na kontrabasu i novi član Šimun Matišić na bubnjevima (primljen i prihvaćen nakon odlaska Darka Graponea Stanojkovskog). Dodatak osnovnoj postavi (ili +2, kako vole isticati) čine Željko Milić na bas klarinetu i Goran Cetinić Koća na gitari.

Slušajući izvedbe na ovome albumu s pravom se može reći da je ovo svjetski glazbeni projekt. Do sada se nitko nije sjetio ovu suradnju obraditi glazbeno ni teoretski (odnosno, rekao bih, povijesno). O povijesnom segmentu na ovome mjestu neću palamuditi, na nekoliko mjesta je to već obrađeno, reći ću samo da je povijesno utemeljen i kroz niz autentičnih članaka i povijesnih izvora dokumentiran. U svemu tome nedostaje samo snimak njihova nastupa, koji je očito toliko tehnički loš da je i uz današnju digitalnu i tko-zna-koju tehnologiju neupotrebljiv. Zanimljivo je da je nekolicina svjetskih autora ovu suradnju spominjalo samo kao crticu u životima i Wesa i Tranea, ali nisu primjetili značaj za cjelokupni jazz koji je ta suradnja mogla imati da je potrajala. Niti su se glazbenici, nepodržani od povjesničara, kritičara i teoretičara, mogli referirati na ovu suradnju.

E pa, pohvalimo se, u Hrvatskoj se istražila povijesna komponenta ovoga susreta a nakon toga i odsvirao glazbeni materijal koji je podloga ove prve komponente. Obe komponente ovoga obimnog i katkad teškog posla odrađene su u najboljim manirama svjetske produkcije i ne bi se je zasramila niti nekakva svjetska glazbena sila. Tako, u svjetskim okvirima, kroz izdanje Croatia Records, dobivamo uvid u to kako bi mogla zvučati suradnja Wesa, Tranea i Erica.

Osobno preferiram skladbe sporog ritma – Naima i Alabama, koje su izvedene maestralno, naročito Alabama koju je Nestorović majstorski aranžirao. Obje skladbe su tihe i sjetne, Naima posvećena njegovoj tadašnjoj supruzi a Alabama žrtvama rasističkog bombaškog napada u istoimenom gradu. U Alabami svojim aranžmanom Nestorović je postavio radni zadatak otklona od striktne ritmičke pratnje te “razgovora” svakog od solo instrumenata, a samo je centralna tema zadana, odnosno fiksirana.

Skladbe bržega ritma, osobito My Favorite Things također imaju Nestorovićev pečat. Pomnom slušatelju neće promaknuti detalj da se, kada počinje gitarski solo, ritam za djelić bita ubrzava. Učinjeno je to zato jer se preslušavanjem verzija Wesa i Coltranea došlo do spoznaje da Wes brže izvodi istu skladbu. Skladba Impressions (odnosno, kako se tada nazivala So What?) pršti od energije, brzih solaža i ritma, jednako kao i Miles Mode u kojoj su solistički prilog dali svi članovi Klasične hrvatske četvorke +2.

Moglo bi se nabrajati još štošta, ali na kraju bi ipak rekao koju o izvođačima koje možemo čuti na albumu “Wes Meets Trane”. Saša Nestorović briljira u ulozi Coltranea i to već godinama, koliko se bavi istraživanjem ovog autora. Pravi vođa i solista. Hrvoje Galler cvate u ulozi McCoy Tynera. Osobno mislim, nek se Hrvoje ne uvrijedi, da su mu nastupi u Klasičnoj hrvatskoj četvorci trenutni vrh karijere u glazbenom smislu. Ritam sekcija je posebna priča, to je spoj iskustva i mladosti – mislim da je Borovec najstariji a Matišić najmlađi član osnovnog benda. Tu nema zeza, Borovec i Matišić voze po istom voznom redu, nema grešaka, ispadanja, slučajnih kontri. I zna se, bend je dobar koliko je dobra ritam sekcija.

Željko Milić na bas klarinetu dao je na ovome albumu životnu svirku. Može se vidjeti (i čuti) koliko uživa dijeliti prostor i vrijeme s ostatkom benda. U stvarnom životu klasičar, koji uživa u sviranju jazza i to onoga koji progovara jezikom Erica Dolphyja. A Goran Cetinić Koća se uživio u ulogu Wesa, promijenio je tehniku sviranja tako da desnom rukom umjesto trzalicom trza žice palcem – isto kao i Wes. Njegova interpretacija Wesova sviranja doseže one granice koje se ne dobivaju obrazovanjem već genima.

Spomenimo na kraju odličan snimak Tomislava Unušića i odlično likovno oblikovanje Tomislava Svjetličića i Andree Brlobuš. Pohvala Croatia Recordsu kojoj nije trebalo niti dva mjeseca od prvog razgovora do objavljivanja ovog albuma.

Svaka čast momci. Za 69 kuna skoro sat čistog užitka.



John Coltrane - The Complete 1961 Village Vanguard - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

John Coltrane - The Complete 1961 Village Vanguard

Label: Impulse!
Godina snimanja: 1, 2, 3 i 5. studenoga 1961.
Godina izdanja: 1997.
Medij: flac, 4xCD



„The Complete 1961 Village Vanguard Recordings“ je četverostruki CD box pripisan legendarnom jazz glazbeniku Johnu Coltraneu, a objavio ga je posthumno 1997. godine Impulse!, pod kataloškim brojem IMPD4-232. Na jednom mjestu objedinjuje sve snimke John Coltrane Quinteta u njujorškom klubu Village Vanguard 1.-3. i 5. studenog 1961.

Pet numera izdano je za Coltraneovog života na albumima „Live! at the Village Vanguard“ (Impulse!, 1962.) i „Impresions“ (Impulse!, 1963.). Impulse! je objavio još jedan CD s Village Vanguard materijalom („Live at the Village Vanguard: The Master Takes“), na kojemu se nalazi svih pet pjesama već objavljenih na prethodna dva albuma (Impulse!, 1998.). Biznis je prevažan i prevelik, osobito u slučaju Coltranea. Pratio ga je za života, a osobito nakon smrti. Nije teško domisliti kako su sve izdavačke kuće (Prestige, Impulse! i Atlantic) zaradili velike novce na Coltraneovoj glazbi. Postoji bezbroj izdanja, na kojima se nalazi Coltraneova glazba, a koje on nije odobrio ili su objavljena nakon njegove smrti. Njegova supruga Alice, a naročito njihov sin Ravi (također izvrstan saksofonist) počeli su polako sređivati njegovu ostavštinu.

Prema literaturi, snimanje nastupa u Village Vanguard bila je ideja producenta Boba Thiele-a, koji se tada s Coltraneom prvi put susreo. Njihova suradnja trajala je cijelo vrijeme Coltraneove suradnje s Impulse!. Nastupe je snimio jednako legendarni snimatelj Rudy Van Gelder, koji je svoju opremu za snimanje postavio na jedan stol, tik uz binu.

Uz Coltranea, koji svira sopran i tenor saksofon, nastupaju Eric Dolphy na alt saksofonu i bas klarinetu, McCoy Tyner na klaviru, Reggie Workman i Jimmy Garrison na kontrabasu, Elvin Jones i Roy Haynes na bubnjevima, Garvin Bushell na engleskom rogu i kontrafagotu te Ahmed Abdul-Malik na tanpuri. Već se nazire Coltraneova želja za što više svirača na bini, koja je pri kraju života eskalirala ili evoluirala do toga da se svatko mogao popeti na binu i svirati s njim. To se može i razumjeti u kontekstu Coltraneove potrage za zvukom (sound), slično kao što je Phil Spector u rock glazbi težio za zvučnim zidom (wall of sound).

Najviše polemike u ovome razdoblju Coltraneova djelovanja izazvala je njegova suradnja s velikim Ericom Dolphy-jem, pa je tako, primjerice, jedan kritičar napisao da je njihova suradnja i glazba koju izvode „glazbena glupost koja se prodaje kao jazz“, dok drugi zaključuje da je to „užasavajuća demonstracija onoga što se čini rastućim anti-jazz trendom“ ... Bilo kako bilo, Coltrane je znao što hoće i nije odustajao, pa danas govorimo o njegovoj glazbi kao o nečemu vrhunskom i vanvremenskom, kao o nikad dosegnutim visinama jazza šezdesetih, a nastupe u Village Vanguard klubu početkom studenoga 1961. godine kao o trenutku nadahnuća koji je na kraju Johna Coltranea doveo do njegova remek-djela „A Love Supreme“.

Na 4 CD-a zapisane su 22 numere,raspoređene u četiri dana, neke u više izvedbi. Od mnoštva treba istaknuti ove: „India“, „Chasin' The Trane“, „Impresions“, „Spiritual“, „Naima“ i meni trenutno najdraža „Miles' Mode“. Preslušavajući sve CDove dojam je uvijek isti – ovo su trenuci kada se uobličavao izričaj u jazzu a koji je na kraju doveo do toga da postane paradigma, koju, začudo, rijetko tko ponavlja ili prihvaća u cijelosti, ali svi (pazite – SVI) govore o njoj kao o vrhuncu jazza.

I da ne budem neobjektivan, prosječno zainteresiranom slušatelju dovoljno je preslušati originalne albume iz šezdesetih „Live! At The Village Vanguard“ i „Impressions“. Sve je tu, odobreno od glavnog Bossa.

Originalne snimke je producirao Bob Thiele, a ovo reizdanje Michael Cuscuna. Remasteriranje je izvršio Erick Labson iz Hollywoodskog Universal Mastering Studija, koristeći 20-Bit Super Mapping.

Na kraju i ovo: 23. rujna 2017. godine „Klasična hrvatska četvorka“ (ClassiCroatian Quartette), u okviru festivala „A Love Supreme“ koji se održava u Splitu, izvodi upravo skladbe s albuma „Live! At The Village Vanguard“. Coltraneovu rolu preuzima Saša Nestorović, Dolphijevu Željko Milić, Tynerovu Hrvoje Galler, Garrison/Workmanovu Saša Borovec, a Jonesovu Darko Stanojkovski Grappone. Ako želite uživo čuti što je to tako važno i dobro – možete.



Miles Davis - Kind Of Blue - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Miles Davis - Kind Of Blue

Label: Columbia/Legacy
Godina snimanja: 1959.
Datum prvog izdanja: 17. kolovoza 1959. (Columbia)
Godina izdanja: 2013.
Medij: flac, HD tracks, 24-bit, 192 kHz


Svi mediji i forumi koji prate glazbu na ovaj ili onaj način su izrekli svoj sud o Milesovu albumu „Kind Of Blue“. Ostao sam prilično zatečen što pokoja suvisla nije izrečena i na Audiofilu. I odlučio to ispraviti.
Kada se spomene album Johna Coltranea „A Love Supreme“, mora se spomenuti i „Kind Of Blue“ Milesa Davisa. I to u istoj rečenici. Prvenstveno zbog doprinosa jazz glazbi, jer oba albuma su u svoje vrijeme mijenjala suvremenu glazbu. I dok je „A Love Supreme“ dosegao kultni status i u kojega se mnogi kunu a da ga pretjerano ne shvaćaju i ne slušaju baš često, dotle je „Kind Of Blue“ postao općenarodni kamen temeljac modernoga jazza. Puno slušljiviji i prijemčiviji od onog prvoga. Ipak, dijeli ih pet godina (1959. – 1964.) u kojima se dogodilo štošta.

O Coltraneovu albumu je već bilo govora pa ćemo ga apstrahirati. Miles je 1959. godine bio jedan od velikih, trendseter, onaj čija se slušala. Okružen vrhunskom ekipom svirača i autora (Miles je, osim što je bio svjetski jazz trubač, bio i odličan menager i PR) složio je album koji što je stariji bolje zvuči.

Iako imam vinil iz 1959. i 180-gramsko reizdanje iz 2011. odlučio sam za ovaj prikaz preslušati digitalni zapis HD rezolucije (Hi-Res digitalni remaster). Iz čiste lijenosti, da budem iskren. Svaki put kada slušam ovu ploču iznenadim se kako 58 godina stari snimci dobro, i što je još važnije, moderno zvuče. Album je snimljen u dva navrata, 2. ožujka i 22. travnja 1959. godine u CBS-ovom ili Columbijinom studiju zvanom „Crkva“, smještenom na Manhattanu u NewYorku (zdanje je stvarno izgledalo kao crkva).

Totalno prvoligaška ekipa (kao što je to bila i ona Coltraneova iz 1964. godine) sastojala se od zvijezda suvremenog jazza: Julien Cannonball Adderley na altu, John Coltrane na tenoru, Bill Evans (i Wynton Kelly) na klaviru, Paul Chambers na kontrabasu, Jimmy Cobb na bubnjevima i naravno Miles Davis na trubi. Producent originalnog snimanja bio je Irving Townsend (ni kriv ni dužan, ovo mu je bio posao stoljeća) a snimatelj Fred Plaut (snimio i „Time Out“ Dave Brubecka i „Mingus Dynasty“ Charles Mingusa). Reizdanje je producirao poznati producent Michael Cuscuna.

Nećemo sada palamuditi o tome da Miles na ovoj ploči uvodi na velika vrata modalni pristup jazzu, to se uči na svakoj glazbenoj akademiji i o tome su napisani kilometri riječi. Važno je možda reći da Miles, mudrac kakav je bio, svira sistemom „manje je više“, a u prvi plan ubacuje dva saksofonista Adderleya i Coltranea. Adderley te godine snima (zajedno s Coltraneom) „Quintet In Chicago“ i „In San Francisco“ (s bratom Natom) a Coltrane svoj „Hard Driving Jazz“, danas poznatiji kao „Coltrane Time“ (s Cecilom Taylorom) i „Cattin' With Coltrane And Quinichette“. Bill Evans je te godine na odlasku iz Milesova tabora s nezapaženim vlastitim uratcima, a Wynton Kelly, koji ga mijenja, objavljuje „Kelly Blue“. Chambers objavljuje tri albuma od kojih je najzapaženiji „We Three“. Dakle, ako mogu primjetiti, svima je snimanje ovog albuma dobrodošlo.

Priča se da je na početku snimanja Miles podijelio osnovnu ideju s članovima benda i u dva dana snimanja stvorio masterpiece. Sve one urbane legende kako je sve snimljeno iz prvog pokušaja su izmišljotine, iako ne bi bile neprihvatljive znajući kakvi majstori su svirali.

I tako, hit za hitom: So What, Freddie Freeloader, Blue In Green, All Blues, Flamenco Sketches ... stvoren je najpopularniji jazz album i jedan od najpopularnijih albuma suvremene glazbe.
Zašto uopće pričamo o Milesu Davisu i njegovu „Kind Of Blue“? Zato jer nemamo o čemu drugome, zato jer je 1959. godina zapamćena u jazzu samo po tome albumu. Prethodi mu „Porgy and Bess“ a nakon njega objavljuje „Sketches f Spain“ (u suradnji s Gilom Evansom). Dakle, svima koji slušaju Milesa jasno je koliko je ta ploča bila različita od onih prije a i od onih poslije.
I upravo je tu bila vrijednost Milesa Davisa: za njega samo mijena stalna jest.



Arhiva stranica:   1  2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   Next >>

NOVO U FORUMU

Zadnjih 8 postova
Forum: Audio komponente
- Dobre SH prilike
Forum: CD i ostali mediji
- JAZZ KLUB
Forum: Vinyl
- Koje LP-e slušate?
Forum: High-End
- Umro je Tatamata
Forum: CD i ostali mediji
- MP3 320 kpb/s vs flac čuje li se razlika?
Forum: Audiofil web
- Što bi s forumom?
Forum: CD i ostali mediji
- Što slušate?
Forum: Retro audio
- Lenco L75 priča

UPRAVO SE ČITA


SIM Audio Moon LP5.3RS
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Fono pretpojačalo
napisao: Milan Rupić
AudioCinema Art & Colibri Labs u Rijeci
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Reportaža
napisao: žac
Wadia 170iTransport
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: iPod dock
napisao: Milan rupić
Bryston BP26DA
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Pretpojačalo
napisao: Milan Rupić
IFA 2008.
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Hi-Fi sajam, Reportaža
napisao: Daniel Modrić

POSLJEDNJE NOVOSTI

Stoljeće točnosti zvuka - 100 godina Ortofona
Nova Monitor Audio Monitor serija
JAMO Studio 8 Series Dolby® Atmos
What HiFi ? nagrade za 2017. godinu